Nema nikakve dvojbe kako je Republika Srbija jedan od najvjernijih saveznika Ruske Federacije u Europi. Osim toga, Beograd gradi iznimno bliske odnose i s autoritarnom Narodnom Republikom Kinom.
U Beogradu, u okviru „politike 4 stuba“, nastoji se održavati suradnja i s EU-om i SAD-om, no tu su razlozi isključivo financijske prirode. U ekonomskom smislu Srbija mnogo više ovisi o Zapadu, nego o Istoku.
Dok s jedne strane iskorištava novac sa Zapada, s druge bizantinski očekuje pad moći zapadne civilizacije. Plan je da se pad globalne moći Zapada i posljedično jačanje utjecaja Kine i Rusije iskoristi za regionalne velikosrpske apetite na području bivše Jugoslavije.
Ovi su posljednjih godina dobili formu tzv. „srpskoga sveta“ koji – Vulin nije ostavio nikakve dileme – podrazumijeva jedan državni prostor.
Srbija danas nema vojne, političke i ekonomske kapacitete za izazivanje destabilizacije na području bivše Jugoslavije. Sve države koje bi mogle predstavljati potencijalne mete Beograda su u NATO-u. Iznimka je Kosovo, no tamo je izgrađen Bond Steel, jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi.
Međutim, velikosrpska ideja osim što se temelji na lažima, nasilju i dubokoj iracionalnosti vrlo je uporna. A da se dugoročno ne odustaje od „srpskoga sveta“ potvrdio je nedavno i dr. Milomir Stepić, najutjecajniji srpski geopolitičar koji je, pišući o rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora, predložio komadanje Hrvatske, ali i drugih Srbiji susjednih država.
Posljednjih godina Srbija snažno jača svoju vojsku. Od 2015. do 2021. ulaganja u vojsku su povećana za oko 70 posto.
Preko Rusije i Bjelorusije Srbija je obnovila ratno zrakoplovstvo, od Rusije je kupila i helikoptere te tenkove i borbena vozila, od Francuske PZO sustave Mistral, a od Kine oklopne dronove.
Prošloga vikenda na beogradski civilni aerodrom sletjelo je šest velikih transportera kineskog ratnog zrakoplovstva. Transporteri su doveli sofisticirane proturaketne sustave HQ 22. Iako manjeg dometa i kvalitete, ovi proturaketni sustavi na neki su način pandan ruskome sustavu S-300 odnosno američkom Patriotu.
Prisjetimo se da kad je Hrvatska početkom 2016. izrazila želju da od SAD-a kupi višecjevne raketne lansere M-270, to je izazvalo paniku i histeriju u Srbiji. Do te mjere da je srbijanska diplomacija učinila sve (na kraju uspješno) da SAD odustane od prodaje M-270 Hrvatskoj.
Šest godina kasnije Srbija se naoružala proturaketnim sustavima bez velike pozornosti Hrvatske iako je nedvojbeno riječ o događaju koji mijenja vojnu ravnotežu na prostoru bivše Jugoslavije.
Isporuka kineskog oružja išla je preko dvije članice NATO-a, što predstavlja jasnu poruku Pekinga i demonstraciju moći.
Zanimljivo je da je Srbija najavila i to da će od Turske kupiti borbene dronove Baryaktar, a izrazila je i želju za kupnjom francuskih Rafala.
Kako to da države članice NATO-a prodaju naoružanje rusko-kineskoj ekspozituri na području Europe?
Zašto se u isto vrijeme Hrvatskoj onemogućila kupnja raketnih sustava?
To su pitanja na koja bismo, ipak, trebali dobiti odgovore, zar ne?
