Sveti Marko Križevčanin rođen je 1580. u Križevcima u tadašnjoj biskupiji, danas nadbiskupiji, zagrebačkoj. Jedno je vrijeme bio dušobrižnik u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pázmány nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas ja taj grad u Slovačkoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Széplak. Od g. 1619. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: Melhiorom Grodzieckim i Stjepanom Pongráczom. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. Rákóczi, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. M. Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongrácz 8. rujna 1619. Godine 1905. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u negdašnjoj isusovačkoj crkvi u Trnavi.
Upoznajmo se pobliže s tim dičnim sinom Hrvatske kojeg je sveti papa Pio X., gotovo na početku svoga pontifikata, 15. siječnja 1905. proglasio blaženim, a Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. svetim. Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u biskupiji zagrebačkoj. Studirao je najprije na isusovačkom kolegiju u Grazu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Ondje bijaše učenik Petra Pazmányja, kasnijeg kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik pa je kao kandidat zagrebačke biskupije bio primljen u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Kao student čuvenog rimskoga sveučilišta Gregorijane odlikovao se bistrinom uma i krepošću. U Rimu se nalazio od 1611. do 1615. godine.
Postavši svećenik, vratio se u svoju zavičajnu bisupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme. Kardinal Petar Pazmány pozvao ga je u Ugarsku, učinio ga ravnateljem sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja tada bijaše vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Trnava, Košice, sve je to nekoć spadalo pod ostrogonsku nadbiskupiju, dok su to danas dijelovi Slovačke.
Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima mađarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina. Tada je fanatizam bio jači od kršćanske ljubavi. A fanatizam, kad su mu u pitanju vlastiti interesi, ne bira sredstva.
Tako su kalvini potakli narod na bunu optuživši lažno katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. Tada se u Košicama s isusovcima nalazio i naš sveti Marko. U tim teškim časovima htjeli su zajedno pomoći katolicima u gradu. No kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim hajducima ušao u Košice, odmah pozatvaraše trojicu katoličkih svećenika. Kroz 3 dana nisu im dali ni jesti ni piti. Zapovjednik je vojske obećao Marku Krizinu pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergičnije odbio.
Vojnici su 6. rujna uvečer stavili na svećenike ucjenu kojoj oni nisu mogli udovoljiti. Tada su im rekli: »Kad je tako, onda se spremite na smrt!« Oni su upitali: »A zašto moramo umrijeti?« Dobili su odgovor: »Zato što ste papisti.« Sva trojica mučenika na to rekoše: »E pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah u smrt.« Vojnici ipak još ne bijahu ovlašteni pogubiti ih.
Mučenici su se međutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna kapetan je s hajducima opet došao k mučenicima, a pratio ga je i kalvinski pastor i propovjednik Alvinczi. Isusovce su odmah stavili na muke i to najokrutnije. Bezdušnost je bila na djelu. Kanoniku Marku Krizinu predložiše opet da se pridruži onima koji ispovijedaju »ugarsku vjeroispovijest« i koji se opiru »stranoj tiraniji«, tj. Habsburzima, koji su bili izraziti katolici. Kanonik je odgovorio: »Neka me Bog očuva da budem neprijatelj onima koji rade za dobro zemlje.« Sada i njega staviše na muke. Palili su ga bakljama, a zatim su mu odrubili glavu.
Kad su mjesni kalvini čuli kako su okrutno mučili tu trojicu katoličkih svećenika, zbunjeni su priznali da nisu zaslužili takav barbarski postupak. Vijest je o mučeništvu kao munja prohujala Ugarskom. Knez Bethlen nije ipak dopustio – iako su mu bile upravljene mnoge molbe – da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Dopustit će to 6 mjeseci kasnije kad bude u palači gdje su bili mučeni košički mučenici priredio ručak u čast palatina kraljevstva. Za vrijeme toga ručka zamolit će palatinovu ženu Katalinu Palffy da s njim pleše. Ta je pristala, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti.
Kardinal Pazmány, koji je nekoliko godina ranije mladoga Križevčanina imenovao ostrogonskim kanonikom, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijeloga episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Postupak nije ipak išao tako brzo naprijed. S uspjehom je okrunjen tek na početku našega stoljeća.
Relikvije košičkih mučenika, dakle, i našega svetoga Marka, nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Prigodom 100. obljetnice mučeničke smrti svetoga Marka god. 1718. isusovački su đaci u Zagrebu u svom velikom kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim i gledatelje i slušatelje ganuli do suza.
Zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu proslavio je god. 1969. veoma svečano 350. obljetnicu mučeničke smrti svetoga Marka, nekadašnjeg svoga pitomca. Tom je zgodom izvedena drama o svetom Marku koju je napisao hrvatski književnik Hrvoslav Ban. Svečanoj priredbi, uz mnoge druge odlične uzvanike, bili su nazočni i kardinali Šeper i Slipy. U zavodskoj kapeli nalazi se oltar posvećen svetom Marku Križevčaninu i bl. Robertu Johnsonu, mučeniku u Engleskoj, koje taj slavni Zavod kao svoje pitomce smatra i svojim mučenicima.
Kanonizacija ili proglašenje svetima trojice košičkih mučenika: Marka Križevčanina, Hrvata, Stjepana Pongrácza, isusovca, Mađara, te Melhiora Grodzieckog, također isusovca, Poljaka, zbilo se 2. srpnja 1995. u Košicama, u Slovačkoj. Sv. otac Ivan Pavao II. samo malo prije toga, naime, 25. svibnja, na svetkovinu Spasova, objavio je encikliku Ut unum sint (Da budu jedno). Ona završava ovim vrlo prikladnim riječima uoči kanonizacije trojice svećenika mučenika:
»Ja, Ivan Pavao, ponizni sluga slugu Božjih, usuđujem se usvojiti riječi apostola Pavla čije je mučeništvo, sjedinjeno s mučeništvom apostola Petra, dodalo ovoj rimskoj katedri sjaj njegova svjedočanstva, i govorim vama, vjernicima Katoličke crkve, i vama, braćo i sestre drugih Crkava i crkvenih zajednica, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama… Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Bog i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama (2 Kor 13,11.13)«, (Enciklika Ut unum sint, br. 103).
