Sveta Ruža je rođena u Viterbu godine 1233. od oca Ivana i majke Katarine. Već kao dijete imala je mistične doživljaje. U dobi od svega tri godine, uskrisila je majčinu sestru Voljela je ptičice hraniti kruhom. To su joj priječili, jer su bili siromašni. Jednom su je uhvatili kako nosi u rupcu kruh. Bog je učinio čudo, kruh se pretvorio u pregršt ruža. Kad je jednom išla na izvor po vodu razbila je vrč. Čudesno ga je sastavila. Voljela je pohađati crkve. Rado je u crkvi Svetog Franje slušala propovijedi Male braće. U susretu s prijateljicama prepričavala je propovijedi.
Na blagdan Svetog Nikole godine 1250. u teškoj bolesti Ruža je doživjela viđenje. Ukazale su joj se duše bliskih preminulih osoba, a potom i Majka Božja. Gospa ju je ozdravila i rekla neka zatraži, od poglavarica Trećeg franjevačkog reda u tome gradu, primanje u taj red. Ruža je poslušala te već idućeg dana obukla habit franjevačkih trećoredica, a zatim – u skladu s pravilima reda – pošla posjetiti tri mjesne crkve. Najprije u crkvi Svete Marije U Poggio. Nakon što se tako posvetila Bogu, pretvorila se u putujuću propovjednicu, pozivajući sve kršćane na pokoru i pokajanje, upozoravajući ih na opasna krivovjerja koja su prijetila jedinstvu Crkve, te su čak uspjela poremetit čak i mir Viterba.
Grad je, naime, bio podijeljen na frakcije: jedni su bili na strani Frederika II., a drugi na strani pape, koji se protivio carevim željama za proširivanjem vlasti i teritorija. I tako je ulicama Viterba često tekla krv. Kako bi stvari bile još gore, pojavili su se krivovjerni propovjednici koji su tražili reformu Crkve, pa dok su pozivali na povratak siromaštvu i poniznosti unosili su mnoge zablude i nerede.
U toj buci proturječnih glasova jasno se razabirala jednostavna, čista i svakoga interesa oslobođena riječ mlade trećoredice Ruže, koja je pozivala na povratak Kristu, te ljubav i poštovanje prema Crkvi. No gradski je načelnik Marnetto da Bovolo, pristaša Frederikov, Ružine poticaje shvatio kao poziv na protivljenje caru, te je djevojku i čitavu njenu obitelj zatvorio na jedno mjesto na gori Cimino. Napuštajući grad 4. prosinca 1250. Ruža je nagovijestila skori kraj Frederikov. To se zaista i dogodilo. Tako je izgnanstvo trajalo samo nekoliko tjedana.
Na povratku Ruža je kod mjesta Vitorchiano ozdravila ženu – slijepu od rođenja i obratila okorjela krivovjerca. Da bi uvjerila određene protivnike – neozljeđena je prošla kroz užareni oganj i plamen, kao znak da je Bog s njome.
Nastanivši se opet u Viterbu, uzalud je tražila da je prime u samostan klarisa, ali je radi siromaštva nisu htjele primiti.
To ju je teško pogodilo. Nedugo iza toga se razbolila i umrla 6. ožujka 1252. s nepunih 18. godina života. Gospodin je proslavio ovu veliku čudotvorku darom neraspadljivosti tijela. Papa Aleksandar IV. bio je njen veliki štovatelj te su prema njegovoj želji Ružini posmrtni ostatci preneseni su u crkvu Svete Marije od Ruža. Prilikom posjeta Viterbu papa je doživio tri viđenja Svete Ruže. Svetom ju je proglasio papa Kalist III. godine 1459. Časti se posebno kao zaštitnica od pelagre.
Četvrtog rujna slavimo njezin blagdan.
