Znakovi Božje prisutnosti u svemiru (III.)
Otkrića suvremene znanosti jasno pokazuju da je svemir djelo briljantnog Dizajnera; odnosno ima početak u vremenu i prostoru. Britanski astrofizičar Sir Arthur Eddington rekao je: „Ideja o univerzalnom umu ili Logosu bila bi, mislim, prilično uvjerljiv zaključak iz sadašnjeg stanja znanstvene teorije”. Alan Sandage (1926.-2010.), američki astronom i dobitnik nagrade Crawford, pak piše: „Smatram prilično nevjerojatnim da je takav poredak nastao iz kaosa. Mora postojati neki princip. Bog je za mene misterija, ali je i objašnjenje za čudo postojanja, zašto postoji nešto umjesto ničega”.
Svaka osoba zdrave pameti koja ima sposobnost logičnog zaključivanja i prepoznavanja zapanjujuće ljepote i preciznosti kako svemir funkcionira, kako u makro tako i u mikrokozmosu, doći će do zaključka da mora postojati Bog koja je dizajnirao, oživio i upravlja cijelim svemirom.
Ova istina je zapamćena u Svetom pismu: „Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova“ (Rim 1, 19 – 20). „Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti“ (Rim 1, 17).
„Vjerovanje ateista da Bog ne postoji i da je svijet nastao slučajno toliko je apsurdna i nelogična kao i uvjerenje da će nakon prolaska tornada pored smetlišta nastati zrakoplov Boeing 747 spreman za let“ (F. Hoyle).
„Ako ljudska bića sa svojom inteligencijom ne uspijevaju prepoznati Boga kao Stvoritelja svega, to nije zato što im nedostaju sredstva za to, nego zato što im njihova slobodna volja i njihova grješnost postavljaju prepreku na putu“, objasnio je sveti Ivan Pavao II. u Fides et ratio, br. 19. Sveti Pavao kaže da su takvi ljudi, predavši se ropstvu grijeha „postali isprazni u svojemu razmišljanju, i pomračio im se nerazuman um. Rekavši da su mudri, a postadoše ludi” (Rim 1, 21 – 22). A u Knjizi mudrosti čitamo: „Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora. Od ploda usta svojih uživa čovjek sreću, a srce je nevjernika puno nasilja […] Uzaludna je žudnja lijenčine, a ispunit će se želja marljivih. Pravednik mrzi na lažljivu riječ, a opaki goji mržnju i sramotu“ (Mudr 13, 1 – 5). Sveti Ivan Pavao II. objašnjava da „budala misli da zna mnogo stvari, ali zapravo nije sposobna fiksirati svoj pogled na stvari koje su istinski važne. „Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku“ (Izr 1,7) jer nisu sposobni zauzeti ispravan stav prema sebi ili svijetu oko sebe. I isto tako, kada tvrde da ‘Bog ne postoji’ (usp. Ps 14,1), oni s apsolutnom jasnoćom pokazuju koliko je njihovo znanje manjkavo i koliko je daleko od pune istine, njezinom podrijetlu i sudbini” (Fides et ratio, br. 18).
Svojim razumom možemo samo potvrditi činjenicu postojanja Boga Stvoritelja. Dok je samo „vjera imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga“ (Heb 11, 1 – 3).
Približiti se Bogu i stupiti u odnos ljubavi s njim omogućen je jer je sam Bog otkrio svu istinu o sebi, postavši pravi čovjek u Isusu Kristu. Bio je to On „Sin Božji koji je došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga“ (1 Iv 5, 20). Isus Krist nam je otkrio cijelu istinu o Bogu, da je On jedan u tri osobe, da „po Kristu, Riječi koja je tijelom postala, čovjek u Duhu Svetome može imati pristup Ocu i doći do dioništva božanske naravi“ ( Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, br. 2), da Bog poziva sve da se sjedine s njim u ljubavi. Svjetlo razuma tek je prvi korak na putu spoznaje osobnoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, dok se potpuna spoznaja Boga, stupanjem u odnos ljubavi s njime, postiže samo kroz „vjeru djelujuće ljubavi” (Gal 5,6). Jednostavno se treba odreći svakoga grijeha i svaki dan sav svoj život povjeravati Kristu u ustrajnoj molitvi, sakramentima pokore i euharistije te u prakticiranju kršćanskog milosrđa.
