Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića “Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista’”. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)

Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. danom ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije, dosljedno projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. A sudeći po ponašanju hrvatskih vlasti, ovi zločini nad nekoliko tisuća hrvatskih civila ni danas ne zaslužuju osudu, s obzirom na to da hrvatska Vlada sponzorira obnovu spomenika u Srbu – spomenika četničkim ustanicima koji su ustankom od 27. srpnja počinili brojne i neviđene zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Netočna je, dakle, teza da su ustaše prvi počeli vršiti teror nad srpskim stanovništvom. Prije prvoga ustaškog zločina nad Srbima izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom, a zločini su se kontinuirano nastavili vršiti i u sljedećim mjesecima. Radilo se, naime, o srpskoj pobuni protiv NDH, a zbog toga što – kako je rekao Đilas – Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.

Ustaški zločini uslijedili su, nažalost, kao odmazda na masovne pokolje koje su vršili četnici. Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen: „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu“.[1] Tomu valja dodati i činjenicu da – kao što ističe T. Jonjić – „sve i da u (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska“.[2] To priznaje i visoki partizanski dužnosnik Rade Bulat.[3] Jasno je, dakle, da su ustaški zločini predstavljali reakciju na srpske zločine. Činjenica da su ustaškim zločinima nad Srbima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, naravno da ne isključuje odgovornost vlasti NDH za zločine: jedan se zločin ne može opravdavati drugim. No, ona objašnjava u kakvim su okolnostima ustaški zločini počinjeni i, što je još važnije, ta činjenica ruši mit da su se Srbi pobunili radi represije ustaškog režima. Srbi su se pobunili protiv hrvatske države i poklali nekoliko desetaka hrvatskih civila prije nego je pala prva srpska žrtva.

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika. O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[4]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[5] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[6] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[7] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[8] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[9]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[10] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[11] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[12] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[13] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[14] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[15] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[16] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[17]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[18] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[19] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[20] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[21] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[22] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)

Bilješka

[1] Philip J. COHEN, „Desecrating the Holocaust. Serbia’s Exploitation of the Holocaust as Propaganda“. Prema: T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 100./101., Zagreb, srpanj/kolovoz 2000., 24.

[2] T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob“, 23. – 24.

[3] Rade BULAT, „Vojno-politička situacija na Kordunu u vrijeme donošenja Ostroiinskog pravilnika“, u: Ostrožinski pravilnik 14. XII. 1941. Materijali s naučnog skupa održanog u Vrginmostu, 15. decembra 1989., izd. Historijski arhiv u Karlovcu -Skupština općine Vrginmost, Karlovac, 1990., 45.

[4] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.

[5] J. BROZ TITO, Intervjui,  308.

[6] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.

[7] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.

[8] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.

[9] Isto.

[10] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također,  gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu,  koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).

[11] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.

[12] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.

[13] Isto, 223.

[14] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.

[15] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.

[16] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.

[17] Isto.

[18] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali  u našu korist  kao protuteža  u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših  lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih  u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion  čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).

[19] Isto, 218.

[20] Isto, 292.

[21] Isto, 307.

[22] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.