Srijeda, 30. studenoga 2022.

Ispovijest Pierrea Boutanga

Iako je i dalje krajnje nepoznat hrvatskoj filozofskoj sceni, koja se sastoji od galimatijaških lijevih hegelijanaca, salonskih heideggerovaca i nezainteresiranih neoskolastičara, ovaj je francuski filozof pokušao književnosti dati smisao u vremenu Sartreovskog nihilizma. Njegov roman Le Purgatoire, prvi put objavljen 1976., predstavljao je pokušaj da se udalji od tadašnjih ideologija i predstavi tadašnjoj intelektualnoj sceni drugačiju teologiju od one postkoncilske, onu u kojoj se uočavaju vlastite mane, ali isto tako da pruži filozofiji i književnosti otkupljenje.

Njegovi tekstovi su teški jer u njima Boutangov um ključa, ideje mu dolaze iznenada i piše u nekoj vrsti žurbe, što ponekad dovodi do gubitka jasnoće jer je sam autor bijesan što se mora odreći govora kako bi znakovima pokušao objasniti teoriju. No zašto bi Boutang bio važan autor? Zato što njegova knjiga Le Purgatoire predstavlja Čistilište kao pustolovinu, točnije predstavlja prihvaćanje vlastitih ograničenja i pokušaj da u nadi spoznajnog procesa uspije(mo) pronaći malo svjetla.

U tom romanu vidljivo je kako Boutang nije desni niti lijevi mislilac te da nije branitelj tržišne ekonomije. Pa što je onda Boutang? Bio je tražitelj pravednijeg sustava koji svoje polazište ima u kršćanstvu, a djelomično u njegovoj opsjednutošću monarhizmom. U tadašnjem svijetu vidio je previše sofizama koje je smatrao pomodarstvima kojima će isteći rok, i bio je u pravu, jer upravo se to dogodilo s klasnom svijesti i fašističkim obožavanjem države. A kapitalizam isto tako nije daleko od toga…

U kratkim crtama govoreći, Boutangova filozofija predstavlja gorivo metafizičara (posebno vidljivo u njegovom djelu Ontologie du secret), na neki način ono što nam danas ponavlja Stéphane Giocanti, ali Boutang u isto vrijeme predstavlja gorljivog Francuza koji godinama čeka ispred Versaillesa da se kralj vrati. Filozofija u njegovim djelima predstavlja odnos između misli i života, odnos između kontemplacije i djelovanja dok čeka plodove duha, ali ne onog Hegelovog Geista, a istinsku počast doživljava u trenutku kada biva saslušan. Uostalom, da ispravim prijašnju falaciju, ne postoji istinska počast za filozofa osim one koju izražava misao.

Koristeći kao metaforu za svoj život Odisejevo putovanje, Boutang je svoj opus nastojao prikazati kao potragu za postojanjem onog što se skriva i pokazuje u tajnosti, pokušavajući sebe prikazati kao homo viator. U tajnosti se otkriva onaj jezik mita (koristi pjesnički jezik Homeru), uz pomoć kojeg se pojedinac, jedna jedinka vraća na svoj otok rođenja, onome što izvorno pripada biću, a za to je prvotno potrebna ispovijest vlastitog života.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...