Prije ulaska u Europsku uniju nije bilo teško predvidjeti da će stotine tisuća Hrvata sreću potražiti u bogatijim državama (sjevero)zapadne Europe. Kompradorske političke elite – vođene maksimom „nema te žrtve koju ne ćemo podnijeli za ulazak u EU“ – uvjeravale su nas u suprotno.
U međuvremenu, pola milijuna ljudi otišlo je iz Hrvatske, a iseljavanje se i dalje nastavlja. Istraživanja pokazuju da polovica mladih ljudi u Hrvatskoj razmišlja o odlasku iz svoje zemlje. Hrvati odlaze, a dolazi afroazijsko stanovništvo. Samo prošle godine u državu je ušlo 115,000 stranih radnika.
I glede uvođenja eura iznosile su se laži i obmane. Političke elite još koji dan prije uvođenja eura jednoglasno su pjevale pjesmu o tome da ne će doći do povećanja cijena. Guverner Boris Vujčić uvjeravao je građane da će cijene porasti, ali „ne bitno“.
Nakon uvođenja eura cijene su podivljale. Rast cijena nadovezao se na i ovako veliku inflaciju. Kumulativni učinak inflacije i uvođenja eura rezultirat će time da će još stotine tisuća ljudi razmisliti o odlasku i Hrvatske, a mnogi od njih će i otići. Nepovratno.
Sve za sinekuru, sinekuru ni za što
Vanjskopolitički ciljevi – a ulazak u EU spada u tu skupinu ciljeva – uvijek bi trebali biti u funkciji unutarnjopolitičkih interesa. Ulazak u bilo koju asocijaciju treba biti motiviran isključivo materijalnom korišću koja se od te organizacije može dobiti. Načelo državnog razloga i danas je kod ozbiljnih država i državnika glavno u odnosu prema drugim državama i međunarodnim organizacijama.
Ne ćemo tvrditi da Hrvatska od EU nema nikakve koristi, no u političko-medijskom narativu nisu dopušteni bilo kakvi disonantni tonovi kad su u pitanju rajski dvori Europske unije. Euro-realiste naziva se zatucanim euroskepticima koji obitavaju po dinarskim brdima. Političke elite su te koje će „običnog malog čovjeka“ poučiti što je za njega dobro. A očito je prema njima dobro to da se Hrvati iseljavaju iz države, a useljava strano stanovništvo. Kome je to u interesu?
U hrvatskoj povijesti uvijek su postojali centri moći kojima se nastojalo upravljati Hrvatskom. Beč, Pešta, Beograd. I uvijek su postojali domaći političari koji su bili spremni kompradorski, zarad vlastite koristi, služiti interesima stranih gazda. Nakon Beča, Budimpešte i Beograda došao je Bruxelles. Hrvatska je jedva izišla iz rata, a veći smo požurili svoju slobodu i odgovornost za upravljanje vlastitom državom prepusti drugima.
Pritom se nije toliko nastojalo državu urediti prema europskim standardima (da je tako ne bi danas država bila premrežena klijentelizmom i primitivnim balkanskim mentalnim sklopom), koliko su se političke elite, lišene nacionalnog dostojanstva, natjecale u prosvijećenom sluganstvu prema trećerazrednim bruxelleskim birokratima. Mnogima se takvo puzanje financijski isplatilo jer su ugrabili dobro plaćene sinekure u Bruxellesu. Sve za sinekuru, sinekuru ni za što.
Suverenizam
Takvu politiku, na žalost, na izborima je podupirao pretežiti dio birača koji izlaze na izbore. Naravno, mnogi od njih imaju direktne koristi od podupiranja politike prosvijećenog sluganstva jer su na ovaj ili onaj način povezani s državnim proračunom.
„Moramo tako zbog Europe, tamo ne prolazi zatucanost“, uvjeravaju nas ovi trbuhozborci kad god treba opravdavati politiku prosvijećenog sluganstva. Tako je zbog „Europe“ trebalo prodati i generale. Jer ipak: „nema te žrtve koju ne ćemo podnijeti za ulazak u EU“.
U svijetu u kojemu se realizam ponovno nameće kao temeljna paradigma međunarodnih odnosa jedino suverenistički stav i vođenje vlastitim interesima može osigurati zaštitu nacionalnih interesa. Politika prosvijećenog sluganstva vodi jedino u nacionalne poraze.
Jer, kao što davno reče jedan filozof: tko od sebe učini crva kasnije se ne može tužiti što ga gaze.
