Petak, 12. travnja 2024.

Tko definira što je „govor mržnje“?

Nema nikakve dileme o tome da pozivanje na nasilje prema bilo kome ne bi trebalo imati mjesta u javnome govoru. Međutim, čini se da smo sve bliže tome da će vrlo skoro bilo koji narativ koji nije u skladu s modernim dogmama političke korektnosti biti proglašen govorom mržnje. Naravno, lijevo-liberalni udarnici su ti koji će određivati što je govor mržnje, a što govor ljubavi.

Dvostruki kriteriji

U zapadnim zemljama i dalje formalno vrijedi pravo na slobodu govora. Još uvijek ne postoje masovni primjeri uhićivanja onih pojedinaca koji daju „politički nekorektne“ izjave iako smo imali primjera da su neki bili sudski gonjeni. No malj kulture otkazivanja udara sve jače. Pritom se protiv određenih pojedinaca organiziraju pravi linčevi dok drugi mogu nesmetano vrijeđati svoje neistomišljenike.

U knjizi „Konsenzus bez pokrića“ filozof Neven Sesardić piše: „Zanimljivo je da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod ‘mržnjom’ niti što znači ‘poticati na mržnju. I upravo je rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način postići veliki učinak zastrašivanja građana. Naime, ako su svjesni da zbog ‘govora mržnje’ mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj ‘zločin’, mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt s javnom dominirajućom ideologijom…“.

Odlika je kulture otkazivanja ta da koristi dvostruke kriterije. Lijevo-liberalni udarnici nikada ne mogu koristiti „govor mržnje“, on je predodređen jedino za desno-konzervativne mračnjake, za zastupnike patrijarhata i „klečavce“ koji javnim moljenjem krunice čine veliku diskriminaciju žena.

Štoviše, moljenje krunice proglašava se izrazom ekstremizma. Koliko takve sulude optužbe djeluju najbolje potvrđuje činjenica da i dio navodnih vjernika ima problem s javnim iskazivanjem vjere. Naime, ako daju potporu javnom moljenju krunice medijski udarnici mogli bi ih proglasiti ekstremistima. Zamislite samo da vas neki novinar Jutarnjeg ili Indexa proglasi ekstremistom? Kakve li tragedije…

„Slobodari“

Oni koji druge prozivaju za „govor mržnje“ obično su, vidimo to na primjeru Hrvatske, oni koji najviše vrijeđaju svoje neistomišljenike. S jedne se strane deklariraju kao slobodari, a  s druge samo što ne traže zatvor za neistomišljenike zbog verbalnog delikta. Idi Amin svojedobno je rekao da jamči slobodu govora, ali ne jamči slobodu poslije govora. Aktivisti kulture otkazivanja, koja se nerijetko pretvara u kulturu uništavanja, djeluju upravo prema obrascu ovoga bivšeg političara i ljudoždera.

Izreka „tko će čuvati čuvare“ pripisuje se rimskom pjesniku i satiričaru Juvenalu. I upravo je u njoj sadržan glavni problem koji postoji s onima koji žele definirati što je to „govor mržnje“.

Postoje dva modela: ili sve dopustiti ili sve zabraniti. Situacija u kojoj jedna strana smije vrijeđati pa i pozivati na nasilje, a drugu se proziva zbog zastupanja vlastitih vrijednosti, takva situacija jednostavno nije normalna i stvara pretpostavke za velike društvene polarizacije.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...