Prošloga ponedjeljka više od 40 udruga i inicijativa u Hrvatskoj, kako su izvolili izvijestiti tzv. mainstream mediji, organiziralo je niz skupova pod sloganom – „Sigurnost žena je odgovornost države“. U velikom broju gradova udruge su izišle sa zahtjevima za zakonsku regulaciju femicida.
Svako nasilje, pa tako i ono nad ženama treba bezuvjetno osuditi. No više je nego zanimljivo kako tzv. udruge za ljudska prava i feminističke aktivistice šute o jednoj samo na prvi pogled drugačijoj vrsti femicida.
Riječ je o ubijanju nerođene djece ženskog spola o čemu u knjizi „Rat protiv čovjeka“ minuciozno piše prof. dr. sc. Josip Mužić.
Ubijanje nerođene ženske djece
Konkretno, nakon što je u Narodnoj Republici Kini uvedeno pravilo da se može imati samo jedno dijete, zbog kulturoloških običaja i obrazaca u pravilu se biralo muško dijete, a žensko bi se pobacilo.
Između početka 2000. i 2004. u Kini se rađalo oko 25 posto više muškaraca nego djevojčica. U nekim dijelovima Kine pobacilo bi se svako drugo žensko dijete. Do 2010. Kina je imala 37 milijuna žena manje od muškaraca.
Slične prakse kao Kina uvela je i Indija gdje postoji manjak od 38 milijuna ženske populacije. Procjene govore da se u ovoj najmnogoljudnijoj zemlji godišnje ubije pola milijuna ženske djece. Osim toga, stopa smrtnosti ženske djece do pet godina daleko je veći nego kod muške djece. Svaka druga djevojčica do pet godina biva ubijena na razne načine, od uskraćivanja liječenja u bolesti do davljenja, gušenja ili trovanja.
Što nije u fokusu feminističkih pokreta?
O ovim je neveselim temama 2012. snimljen film „It’s a gril“ u kojemu je naveden primjer žene koja je zadavila osam svojih kćeri. Procjene govore da je ubijeno oko 50 milijuna indijskih djevojčica samo zato što nisu muškog spola.
Šire gledano, 2011. godine u Aziji je sveukupno manjkalo oko 160 milijuna žena u odnosu na broj muškaraca. Razlozi su jasni: žensku nerođenu djecu tretira se manje vrijednom od muške.
O ovome pravom gendercidu prva je knjigu objavila Mary Anne Warren.
No zanimljivo: ova problematika nije u fokusu ogromne većine tzv. feminističkih skupina i aktivistica. Štoviše, one podupiru abortus kao sredstvo ženske emancipacije.
To što se ženska djeca u trbuhu ubijaju samo zato što su ženska – što znači da ih se tretira manje vrijednima od muških – mnogo ne briga dežurne femo-propagandistice.
Ovo je ujedno i ogledalo bijede modernih feminističkih pokreta.
