Zanimljivo je pratiti odnos medijsko-političkog establishmenta prema masovnim migracijama u Europu od 2015. godine do danas.
Najprije se govorilo isključivo o izbjeglicama među kojima navodno prevladavaju žene i djeca. Oni koji su već tada upozoravali da se uglavnom ne radi o izbjeglicama, nego o migrantima, i da među njima dominiraju muškarci, lako su mogli zaraditi etiketu ksenofoba i fašista.
Dovoljno se prisjetiti kakvim je sve epitetima bio čašćen mađarski premijer Viktor Orbán. Tamo 2020. već su i liberalni mediji kao što je „Deutsche Welle“ bili spremni priznati da je Orbán u mnogim stvarima u pravu.
Samo Afrika do kraja će stoljeća narasti za čak četiri puta i gotovo dostići Aziju. I na jednom i na drugom kontinentu već je danas ogroman broj ljudi u pokretu. Samo Pakistan ima preko 230 milijuna ljudi, a Indonezija preko 270 milijuna. Ako ovima dodamo Nigeriju dolazimo gotovo do broja stanovnika koji ima cijela Europa zajedno.
Sigurnosno pitanje
U tom smislu Douglas Murray ispravno upozorava: „Bilo koja razumna politika imigracije i integracije uzela bi u obzir da, premda ovaj europski brod može katkad spasiti neke ljude iz mora koja nas okružuju, postoji trenutak – kad primimo previše ljudi na brod, primimo ih prebrzo ili primimo one s lošim namjerama – u kojem ćemo prevrnuti jedini brod koji mi, narodi Europe, imamo“.
Migracije nisu samo humanitarno, nego još više sigurnosno pitanje. Prof. dr. Mirko Bilandžić upozorava: „Migranti ‘krše’ fizičke i metaforičke granice država zbog čega automatski predstavljaju prijetnju budući da su njihove stvarne i krajnje namjere, barem inicijalno, nepoznanica. Migracije dugoročno mogu postati prijetnja socijalnoj koheziji i stabilnosti države domaćina. Pitanje integracije migranata u društva domaćinskih država, ili pak socijalne otuđenosti i ekskluzije nisu bez sigurnosnih posljedica. Ti procesi mogu rezultirati ili kriminogenim dimenzijama ili izravnim ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Migracije se smatraju i mogućim nasilnim političkim faktorom u državi domaćinu što može imati i negativne posljedice za odnose s matičnom državom migranata“.
Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami svojedobno je izjavio: „Ne možete primiti ljude koji dolaze iz drukčijeg ozračja, iz drugog područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma“.
Ako su Sirija i Kuvajt „drukčije ozračje“, što tek reći o dubokim civilizacijskim razlikama u odnosu na Europu?
Od marksista do markuzijanaca
Svima bi već trebali biti dobro poznati primjer država kao što su Francuska ili Švedska gdje doslovce funkcioniraju paralelna društva. Već danas brojni dijelovi pojedinih zapadnoeuropskih država sliče na Bliski istok i sjevernu Afriku. Pred koji dan migranti su otvorili vatru na hrvatske granične policajce, a identitet glavnoga grada mijenja se iz dana u dan.
Karte su odavno na stolu. Politički establishment odavno je konstatirao smrt multikulturalizma: od Merkle do Camerona i Sarkozyja. Ipak, ista se politika i dalje nastavlja jer očito u nečijem interesu.
Multinacionalnim kompanijama odgovara uvoz radne snage iz afroazijskih zemalja. Riječ je o rezervoaru jeftine radne snage ili, kako su svojedobno govorili marksistički klasici – o „rezervnoj armiji kapitala“. Dolazak jeftine radne snage – neovisno što o tome mislili oni koji pripovijedaju s libertarijanskih ambona – ruši cijenu rada domaće radne snage s jedne strane (što današnjim ljevičarima duginih boja očito ne smeta pa – kao u Gruntovčanima Dudek jelena – te migrante vabe u Europu), a s druge strane neintegracija dobroga dijela migranata u tržište rada država primateljica nagriza socijalnu mrežu tih država, što bi ljevičarima također trebalo smetati (radnička prava!), ali im, naravno, ne smeta jer pridošlice čine njihovu vjernu biračku bazu i novi instrument revolucije nakon što su se odmaknuli od radništva.
Marksisti 19. st. evoluirali su u markuzijance 20. i 21. st. A markuzijancima, socijalistima diljem Europe, migranti, poznato je to ponajbolje iz primjera Španjolske, čine rezervnu armiju izbornih glasova.
Osim toga, lijevo-liberalnim elitama odgovara uništavanje ostataka kršćanske Europe, pri čemu te iste elite očito previđaju da muslimani imaju vrlo jak religijski identitet i bi umjesto današnjih „katolibana“ sutra mogli dobiti stvarne sigurnosne izazove.
