Prema definiciji terorizam (lat. terrere – strašiti) organizirana je uporaba sile i nasilja ili prijetnja uporabom nasilja kojom se posredstvom intencionalnoga širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi (Danijela Lucić, Državni terorizam, Zagreb, 2019.).
Terorizam karakterizira strateška uporaba terora, asimetričnost nasilja; usmjerenost na neborbene mete; širenje straha kao sredstva utjecaja i prisile na širu javnost; prisvajanje moći i ostvarenje političkih ciljeva. Ključno je kod terorizma to da se radi o ne-borbenim metama, tj. u pravilu su žrtve obični ljudi. Kad je objekt napada obični čovjek, s time se mogu poistovjetiti i svi drugi ljudi čime se postiže učinak straha.
Rukopis radikalnog islama
Teroristički napadi kojima svjedočimo posljednjih godina – od Nice i Beča do Pariza do neki dan Bruxellesa – pripadaju terorizmu religijskoga vala te imaju jasan rukopis radikalnoga islama.
Teroristički napadi diljem Europe posljedica su krivih politika koje se već desetljećima vode u Europi vabljenjem ljudi iz sasvim drukčijega kulturno-civilizacijskoga i vjerskoga miljea, ali su dijelom i posljedica intervencionističke politike na Bliskom istoku.
Islam jednostavno nije spojiv s demokracijom, tj. kako je to 1970. u Islamskoj deklaraciji zapisao Alija Izetbegović, islam i ne-islamski poredci međusobno su nespojivi jer „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.
U izvršenju terorističkih napada često sudjeluju pripadnici trećega ili četvrtoga naraštaja doseljenika. Siromaštvo i odbačenost pritom nisu glavni motivi terorističkih napada. U knjizi Samira Khalila Samira Islam na Zapadu ističe se da su glavni uzročnici radikalizacije muslimana u Europi tzv. imami. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, upozorava ovaj autor, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama.
Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju primateljicu, već naprotiv, „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju su se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladim muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dviju kultura, od kojih su do kraja zapravo usvojili samo jednu“.
Muslimansko pitanje
Douglas Murray u knjizi Čudna smrt Europe upozorava kako nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju zemalja iz trećega svijeta „nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da pridošlice ne samo što se možda ne će integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takva previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskoga bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća“.
Nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael brojni su migranti u Europi dali potporu napadu, a vrlo brzo došlo je i do terorističkog napada u Bruxellesu. Jučer je francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio da islamistički terorizam raste i prijeti Europi. Izgledno je da se nalazimo pred novim valom terorističkih napada. Posljedice pogrješnih protueuropskih politika dolaze na naplatu.
