Šesti Hrvatski iseljenički kongres održao se od 27. do 30. lipnja 2024. u Puli s glavnom
temom: Hrvatski iseljenici – Potencijal za budućnost Hrvatske.
Tijekom trodnevnoga rada Kongresa više od 150 sudionika, pristiglih iz Argentine, Venezuele, Australije, SAD-a, Kanade, Njemačke, Austrije, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i ostalih država, iznijeli su svoje podatke i viđenje brojnih tema bitnih za unaprjeđivanje odnosa između domovine i hrvatskoga iseljeništva.
Uključivanje pripadnika druge i treće generacije iseljenih Hrvata u osmišljavanje gospodarske razvojne strategije i društvene uređenosti u Hrvatskoj poseban je doprinos ovoga Kongresa.
Tematska su razmatranja, izlaganja, razmjena mišljenja i osobito spoznajni dosezi okvirno
postavljeni kako slijedi:
- Postoji li kultura povratka među hrvatskim iseljenicima?
- Uloga katoličkih misija i župa među hrvatskim iseljenicima
- Hrvatski iseljenici kao potencijal demografske obnove domovine
- Ekonomski i investicijski potencijal hrvatskih iseljenika
- Znanstveni, športski i kulturni potencijal hrvatskih iseljenika
Nakon završetka rada 6. Kongresa, a na osnovi gotovo stotinu održanih izlaganja i vođeni
rasprava, izabrani su članovi povjerenstva za izradu Rezolucije Kongresa, koji su predložili tekst Rezolucije u nastavku.
REZOLUCIJA
- Sudionici Kongresa posebno su pozdravili dolazak ministra novoosnovanoga
Ministarstva demografije i useljeništva g. Ivana Šipića na Kongres, vjerujući kako će
ovo Ministarstvo bitno podići razinu razumijevanja, provođenja i strateškoga odlučivanja
vezanoga uz demografsku obnovu i povratak. Poticanje zajedničkoga djelovanja svih
institucija predmetnoga područja, iznalaženje novih načina povezivanja s iseljenom
Hrvatskom i općenito stalno političko potvrđivanje važnosti iseljeništva, njegova
povratka i uključivanja u ukupni život u Hrvatskoj, postaju i ostaju zajednički strateški
zadaci i ciljevi.
2. Zaustavljanje daljnjega iseljavanja te planiranje i provođenje intenzivnijega povratka
iseljenih Hrvata poticajnim modelima zahtijeva suočavanje državnoga vrha s razlozima
masovnoga iseljavanja te potrebu kreiranja populacijske politike kojom će se potaknuti
ozbiljniji povratak iseljenih hrvatskih građana. Potrebno je putem mrežnih hrvatskih
sustava i baza u zemljama odlazaka (poglavito katoličkih misija i župa, diplomatskih i
konzularnih predstavništava, športskih i kulturnih društva…) te povezivanjem s
predstavnicima lokalnih zajednica iz kojih su iseljenici i njihove obitelji otišli iz Hrvatske,
planirati povratnički potencijal. Postizanje novoga sklada i boljega načina života
povratkom postaje smisao političkoga, izvršnog i povratničkoga djelovanja.
3. Potreba razvoja kulture povratka i vjerovanje u povratak među hrvatskim iseljenicima i
svim ostalim sudionicima procesa, osnovna je pretpostavka izvršnoga djelovanja.
Postojeći veliki interes za povratkom među Hrvatima Latinske Amerike, nužno je
pretvoriti u stvarni povratak treće ili četvrte iseljeničke generacije. Nije to povratak u
Hrvatsku nakon privremenoga rada, već useljenička želja dolaska u zemlju svojih
predaka, pa je zato važno postaviti poticajni investicijski povratnički model i podići ga
na stratešku nacionalnu razinu izvršnoga i zakonodavnoga djelovanja.
4. Hrvatsko iseljeništvo je osnova podizanja i očuvanja identitetskoga vrijednosnog sustava i nesporan zalog demografskoga nastavka i opstanka. Zato je važno odmah osmisliti i provoditi poticajni model uključivanja hrvatskoga iseljeništva u društveni, politički i
ukupni život u Hrvatskoj. Povratnike druge i treće generacije hrvatskih iseljenika, primjenom poticajnoga modela, potrebno je zapošljavati u institucijama poput Hrvatske
matice iseljenika, Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Ministarstva za demografiju i useljeništvo i sličnima te time potvrditi ozbiljnost pristupa.
5. Suočavanjem s velikim demografskim, migracijskim i povratničkim izazovima i njihovim
posljedičnim uvjetovanostima, Republika Hrvatska mora ozbiljnost postupanja potvrditi i
izdvajanjem odgovarajućih materijalnih sredstava sukladno značenju problematike.
Primarno se to odnosi na kulturne, znanstvene i sveučilišne ustanove u Hrvatskoj, koje
na temelju svojih stručno-znanstvenih programa razvijaju suradnju s hrvatskim
iseljenicima, njihovim udrugama i društvima te istaknutim pojedincima.
6. Hrvatski iseljenici su tijekom cijele svoje teške i mukotrpne povijesti pokazali i iznad
svega dokazali odanost domovini Hrvatskoj, a njihova borba je u očuvanju hrvatskog
nacionalnoga, kulturnog, vjerskog i ukupnoga identiteta jasno prepoznata u svijetu.
Iseljenički doprinos Domovinskom ratu i njihove stalnorastuće novčane doznake
zadnjih desetak godina, potvrda su neupitnoga iseljeničkog idealizma prema Hrvatskoj,
pa su sudionici 6. Hrvatskog iseljeničkog kongresa uvjerenja kako hrvatski iseljenici
predstavljaju golemi demografski, investicijski, akademski, športski i svaki drugi
potencijal za budućnost Hrvatske.
7. Republika Hrvatska u uključivanju hrvatskoga iseljeništva u ukupni život u Hrvatskoj
posebnu pažnju treba posvetiti povratku i uključivanju hrvatskih znanstvenika u
iseljeničkim redovima, potvrđenih svojim radom i odnosom u zemlji prebivanja i
nespornim idealizmom prema zemlji svojih predaka.
8. Država treba osnovati „Hrvatski useljenički fond“ kao stratešku osnovu planiranja i
provođenja povratka te posebno funkcionalnoga odnosa domovinske i iseljene Hrvatske.
Hrvatski bi se useljenički fond ustrojio po uzoru na slične modele koji se primjenjuju u
razvijenim i uređenim zemljama s brojnim iseljeništvom. Razvijanjem poticajnoga
investicijskog modela stvaraju se temelji povratka i privlačenja iseljeničkih investicija,
čiji potencijal potvrđuju godišnje doznake. Upravljanje Fondom mora se temeljiti na
skladu i suglasju političkih, iseljeničkih i znanstvenih predstavnika, kao potvrda
konačnog jedinstva na kojem se gradi hrvatski nastavak i opstanak.
