U javnom prostoru posljednjih se tjedana govori o prijedlogu o tome da Deklaracija o Domovinskom ratu dodatno zaštiti posebnim zakonom te da se javno poricanje ili iskrivljavanje njezinih temeljnih činjenica sankcionira kazneno. No, pritom se otvara logična i nezaobilazna dilema: kakva je svrha novih zakonskih odredbi ako će ih država, po već ustaljenom obrascu, ostaviti neprimijenjenima?

Hrvatska je ionako preopterećena normativnim rješenjima koja ostaju neprovedena, pa bi donošenje još jednoga takvoga propisa samo dodatno učvrstilo dojam da se pravni sustav koristi kozmetički, a ne operativno. Takav pristup ne bi ojačao vjerodostojnost države nego ju još više narušio – jer nema veće ironije od zakona koji postoji samo da bi se ignorirao.

Istinu o Domovinskom ratu ne može čuvati paragraf čiju primjenu nitko ne kani ozbiljno nadzirati. Zaštita povijesne istine prvenstveno je pitanje jasne političke volje, institucionalnog integriteta i zrele nacionalne svijesti – a tek potom bilo kakve normativne regulacije. Bez te podloge, i najstroži zakon ostaje prazna gesta.

U tom svjetlu posebno odjekuju ranije izjave Vesne Pusić, koja je tvrdila da Deklaraciju o Domovinskom ratu „ne treba poštovati“, iako je riječ o aktu koji je izglasao Hrvatski sabor, najviše zakonodavno tijelo u zemlji. Kada osoba koja je godinama zauzimala visoke funkcije u državnoj hijerarhiji omalovažava ovaj dokument to jasno pokazuje kakav se vrijednosni rascjep skriva u dijelu domaćih političkih elita. Takav stav svjedoči o dugotrajnoj nezrelosti i nesklonosti nekih aktera da prihvate osnovne činjenice na kojima počiva hrvatska neovisnost – kao da im je hrvatska državna samobitnost tek usputna neugodnost, a ne povijesno postignuće.

U takvim okolnostima rasprava o kaznenoj zaštiti Deklaracije poprima obilježja paradoksa. Nije problem u tome trebamo li braniti istinu o Domovinskom ratu – nego u tome što ne postoji jamstvo da bi se donesene odredbe doista provodile. A zakon koji se ignorira izaziva samo podsmijeh.

Ako država ne pokaže ozbiljnost i dosljednost, svako dodatno normiranje postaje čin koji više šteti nego koristi. Istina se ne čuva samo formalnim odredbama, nego političkom odgovornošću, jasno artikuliranim nacionalnim interesom i institucionalnom hrabrošću da se povijesne činjenice brane bez kompromisa. Samo tada zakoni imaju težinu, a povijesna istina – trajnu zaštitu.