Kampanja oko europske građanske inicijative My Voice My Choice ponovno je stavila pitanje uloge Europske unije u nacionalnim politikama pobačaja u središte paneuropske rasprave.
Inicijativa, o kojoj se raspravljalo u Europskom parlamentu 2. prosinca, nakon što je prošle godine prikupila 1,2 milijuna potpisa, nastoji izvršiti pritisak na institucije EU-a da financiraju pristup pobačaju ženama koje ga u vlastitim državama ne mogu ostvariti što predstavlja značajan zaokret u političkom sustavu u kojem je zdravstvena politika tradicionalno bila u nadležnosti država članica.
Europska građanska inicijativa (ECI) omogućuje građanima da zatraže od Europske komisije predlaganje zakona ako prikupe najmanje milijun potvrđenih potpisa iz barem sedam država članica. ECI ne stvara automatski zakon, ali obvezuje Komisiju da razmotri prijedlog.
Rasprava je već dobila vidljivu kulminaciju 26. studenoga, kada su se prosvjednici okupili ispred Europskog parlamenta u Strasbourgu, dok su se zastupnici i pravni stručnjaci sastali na konferenciji koja je kritički analizirala inicijativu. Događaj pod nazivom „My Voice My Choice: Pravna, moralna i financijska prijevara“ ponudio je beskompromisnu analizu kampanje, koja je dio šire rasprave o pobačaju, transparentnosti i borbi za moć unutar EU-a. Organizirali su ga španjolski europarlamentarci Margarita de la Pisa i Jorge Buxadé, uz sudjelovanje mađarskog zastupnika Andrása Lászlóa te stručnjaka iz Europskog centra za pravo i pravdu (ECLJ), nevladine organizacije sa sjedištem u Strasbourgu koja se bavi zaštitom ljudskih prava i dostojanstva života.
Prema riječima pravnog stručnjaka Nicolasa Bauera, inicijativa My Voice My Choice prije svega je „novi korak u strategiji pro-abortus lobija da pobačaj promovira putem nadnacionalnih institucija“.
„Ono što se predlaže“, dodao je Bauer, „pravi je birokratski kaos: financiranje putnih troškova Europljanki kako bi mogle obaviti pobačaj gdje god žele. Primjerice, Francuskinja u 22. tjednu trudnoće, koja je izvan zakonskog roka za pobačaj u Francuskoj, mogla bi otputovati u Nizozemsku i tamo izvršiti pobačaj uz financiranje iz fondova EU-a. Poljakinja čije dijete ima Downov sindrom i koja zbog toga želi pobačaj, mogla bi otputovati u Francusku i tamo to učiniti — također uz sredstva EU-a.“
Beskrajni odjek presude Roe protiv Wadea
Posljednjih godina europska rasprava o pobačaju znatno se ubrzala. Ukidanje presude Roe v. Wade u Sjedinjenim Američkim Državama 2022. godine odjeknulo je i u Europi, potaknuvši neke vlade da učvrste vlastite stavove o tom pitanju. Francuska je izmijenila Ustav kako bi pobačaj proglasila temeljnim pravom, a vodeći dužnosnici EU-a od tada tvrde da bi pobačaj trebao biti zaštićen kao temeljno pravo i na europskoj razini. U tom ozračju inicijativa My Voice My Choice nastoji stvoriti svojevrsnu harmonizaciju omogućavanjem financiranja pobačaja na razini cijelog kontinenta.
Iako je na konferenciji u Strasbourgu priznato da inicijativa odražava stvarne strahove dijela žena koje se suočavaju s neželjenom ili nepodržanom trudnoćom, govornici su doveli u pitanje način na koji je kampanja izgrađena, financirana i promovirana kao i njezin stvarni cilj.
Glavno upozorenje bilo je da se My Voice My Choice predstavlja kao građanska, spontana inicijativa, dok se u stvarnosti oslanja na sofisticiranu mrežu dobro financiranih nevladinih organizacija tijesno povezanih s američkim zakladama i institucijama EU-a. Grégor Puppinck, ravnatelj ECLJ-a, istaknuo je kontrast između ove inicijative i ECI-ja iz 2013. godine „One of Us“, čiji je cilj bio zaustaviti financiranje aktivnosti koje uključuju ljudske embrije, a koja je prikupila više od 1,7 milijuna potpisa zahvaljujući volonterskom radu.
Za razliku od toga, tvrdi Puppinck, My Voice My Choice svoju snagu crpi iz profesionalnih struktura čiji proračuni nadmašuju proračune većine nacionalnih pro-life organizacija. „Treba se zapitati“, rekao je, „kako je moguće da su organizacije koje promoviraju pobačaj toliko bogate i svake godine sve bogatije te tako duboko povezane s državnim strukturama.“
Nedavna analiza predstavljena na događaju dodatno je rasvijetlila tu neravnotežu. Od 254 organizacije koje podržavaju inicijativu My Voice My Choice, 51 koja ima javno dostupna financijska izvješća pokazuje jasan obrazac: njih 19 prima sredstva EU-a, 20 je financirano od zaklada Open Society Foundations Georgea Sorosa, a nekoliko ih ima operativne veze s Međunarodnom federacijom za planirano roditeljstvo (IPPF). Samo europska mreža IPPF-a posljednjih je godina primila više od 3,2 milijuna eura sredstava iz fondova EU-a. Prema govornicima, takvi iznosi dovode u pitanje tvrdnju da se radi o spontanom izrazu volje građana.
Mađarski eurozastupnik András László ilustrirao je kako se ti procesi odražavaju na nacionalnoj razini. Prisjećajući se iskustva Mađarske tijekom i nakon migrantske krize 2015. godine, opisao je kako je mreža nevladinih organizacija financiranih iz inozemstva odjednom stekla značajan utjecaj u domaćim političkim raspravama često se predstavljajući kao autentični predstavnici civilnog društva, iako su se u najvećoj mjeri oslanjale na sredstva iz inozemstva. „Snažne nevladine organizacije pojavile su se niotkuda“, rekao je, dodajući da se kasnije pokazalo kako su mnoge od njih neizravno financirane putem programa EU-a.
Rastuća „tiha diskriminacija“
U tom kontekstu financiranja i političkog utjecaja, Matthieu Bruynseels, direktor odjela za zagovaranje pri EU-u u Federaciji katoličkih obiteljskih udruga u Europi (FAFCE), skrenuo je pozornost na to kako se ti trendovi pretaču u institucionalnu praksu unutar same Unije. Opisao je rastuću „tihu diskriminaciju“ u programima financiranja EU-a, koja postupno marginalizira kršćanske, obiteljski orijentirane i kulturno konzervativne organizacije.
Ispričao je kako su njihove mreže prijavile projekte vezane uz zaštitu djece i mentalno zdravlje mladih — inicijative koje nemaju izravnu ideološku dimenziju — ali su ipak bile odbijene uz obrazloženje da se ne uklapaju u nejasno definirane „vrijednosti EU-a“. U isto vrijeme, organizacije koje promoviraju pravo na pobačaj redovito su dobivale sredstva. Za Bruynseelsa to stvara okruženje u kojem „neutralnost postoji na papiru, ali ne i u praksi“, a glasovi koji brane život bivaju sustavno potiskivani.
Nekoliko govornika naglasilo je da trenutačna politička i kulturna klima oko pobačaja ima vrlo stvarne posljedice na živote pojedinaca, što je potvrđeno i svjedočanstvima dviju žena koje su govorile o vlastitom iskustvu pobačaja u okruženju obilježenom nedostatkom podrške i prevladavajućim pro-abortus mentalitetom. Obje su izjavile da danas duboko žale zbog svoje odluke.
Prema kritičarima inicijative, dublja opasnost My Voice My Choicea leži u njezinoj simboličkoj snazi u trenutku kada su europske institucije sve sklonije redefiniranju pobačaja kao temeljnog dijela europskog identiteta. Burne reakcije izazvane nedavnim vetom kneza Alberta II. od Monaka na liberalizaciju zakona o pobačaju, jednim od rijetkih takvih poteza u suvremenoj Europi, pokazale su koliko je malo jurisdikcija koje danas odstupaju od općenito liberalnog kontinentalnog trenda.
Rasprava u Strasbourgu jasno je pokazala da bi ova europska građanska inicijativa, ako preraste u zakon, mogla učvrstiti viziju Europe u kojoj gotovo da više nema prostora za one koji brane život nerođenih.
