Kako se spuštala noć nad pariškom ulicom Rue Saint-Honoré, veliko i raznoliko mnoštvo okupljalo se u sabranoj tišini oko novoblagoslovljene uskrsne vatre. Vjernici svih generacija, među njima i brojne mlade obitelji, potom su ušli u crkvu Saint-Roch, barokno zdanje poznato kao „crkva umjetnika“, čiji su visoki svodovi bili uronjeni u tamu. Uskoro se začeo tihi pjev, a svjetlost se postupno vraćala, svijeću po svijeću, otkrivajući lica onih koji su te večeri trebali postati katolici.
Na uskrsnom bdjenju 4. travnja 2026. godine kršteno je ukupno 55 odraslih osoba, što je najveći broj krštenja odraslih u bilo kojoj pariškoj župi ovoga Uskrsa. Većina novokrštenika bili su mladi ljudi s malo ili nimalo prethodne vjerske formacije. Ipak, do toga su prijelomnog trenutka došli nakon mjeseci, a često i godina osobnog traganja, obilježenog životnim kušnjama, intelektualnom znatiželjom i postupnim povratkom temeljnim pitanjima o životu, smrti i istini.
Nije slučajno da je upravo preko župe Saint-Roch u Crkvu ušla najveća skupina obraćenika u Parizu. Ta je župa posljednjih godina postala jedno od glavnih mjesta tradicionalne latinske mise u gradu, a više novokrštenika istaknulo je kako su ih vjeri privukli upravo osjećaj transcendencije i snažna zajednička povezanost. Taj trend upućuje na novu dinamiku koja bi mogla oblikovati budućnost kršćanstva u Francuskoj.
Sve veći priljev mladih katolika
Porast broja krštenja odraslih u Francuskoj dobro je dokumentiran tijekom proteklog desetljeća. Stabilan rast posljednjih se godina dodatno ubrzao, a od 2024. doseže rekordne razine. Ove godine u Francuskoj je tako kršteno 13 000 odraslih osoba. Samo u Parizu kršteno ih je 788, pri čemu velik dio čine upravo mlađi ljudi.
„Svi naši novokrštenici, uz tek nekoliko iznimaka, imaju između 20 i 30 godina“, rekao je nakon slavlja župnik Saint-Rocha, vlč. Thierry Laurent.
No 55 krštenih na Veliku subotu samo je dio šireg vala. Uz njih, četvero mladih odraslih koji su bili kršteni u drugim kršćanskim zajednicama primljeno je u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom, dok se još oko 40 drugih priprema za sakrament potvrde u lipnju. Ukupno gledano, gotovo 100 osoba iste dobne skupine ove godine u toj jednoj župi ili ulazi u Crkvu ili produbljuje svoju pripadnost njoj.
Odgovor župe Saint-Roch na taj priljev organiziran je vrlo sustavno. Katekumeni prolaze zahtjevnu tjednu formaciju u trajanju od sat i pol, uz osobno praćenje i postupno uranjanje u sakramentalni život Crkve.
„U početku smo mislili da bi to moglo biti prezahtjevno“, priznao je vlč. Laurent. „No upravo je to ono što ti mladi ljudi traže.“
„Neobrađeno tlo“ i žeđ za smislom
Iako je sociološki profil obraćenika u Saint-Rochu prilično ujednačen, uglavnom je riječ o mladim odraslim osobama, često bez prethodne vjerske formacije, njihovi su životni putovi vrlo različiti i često iznenađujuće duboki.
Sugovornici koji su govorili za medije predstavljeni su samo imenom, u skladu s pravilima Pariške nadbiskupije.
Emmanuel, 36-godišnjak odrastao u ateističkom okruženju, odlučio je pristupiti Katoličkoj crkvi nakon dugog intelektualnog puta.
„Osjetio sam da su se moja vjera napokon uskladila s mojim razumom i logikom“, rekao je.
Tijekom više od desetljeća u njemu su se gomilala pitanja, uz stalno osobno istraživanje i čitanje.
„Shvatio sam da sam, na neki način, već bio vjernik, a da toga zapravo nisam bio svjestan.“
Godinama se opirao onome što je doživljavao kao oblik autoriteta.
„Ali vjera je poput elastike: što se više pokušavate udaljiti od nje, to vas snažnije vraća natrag.“
Vlč. Laurent potvrđuje da većina katekumena dolazi, kako kaže, s „neobrađenog tla“, odnosno bez ikakvog prethodnog doticaja s religijom.
„Nekada su ipak nešto primili, makar preko baka i djedova. Danas, u većini slučajeva, dolaze doslovno ni iz čega“, rekao je. Ipak, mnogi dolaze već s ozbiljno izgrađenim intelektualnim okvirom. „Puno su čitali; njihovi su putovi vrlo utemeljeni.“
Drugi svjedoče o dubljim egzistencijalnim prekretnicama. Charlotte, 27-godišnjakinja, rekla je da ju je upravo žalovanje za gubitkom voljene osobe potaknulo da napravi taj korak.
„Postalo je očito“, rekla je, opisujući želju da se ponovno poveže sa svojom obitelji, u kojoj je jedino ona bila nekrštena.
U svim tim svjedočanstvima najjasnije se provlači potraga za unutarnjom dosljednošću, kroz nauk, liturgiju i život zajednice, unutar okvira koji se doživljava kao uređen i zahtjevan.
Privlačnost svetoga
Čini se da upravo u Saint-Rochu mnoge mlade privlači potraga za opipljivim osjećajem svetoga.
„To je liturgija u kojoj se sveto jasno očituje“, rekao je vlč. Laurent. „To može zvučati paradoksalno, jer ono što je doista sveto ne može se do kraja objasniti. No ono se izražava kroz liturgiju koja može djelovati zahtjevnije i teže razumljiva, i upravo zato dotiče ljudska srca.“
Za Gaëla, 25-godišnjaka, ta je dimenzija bila presudna. Katoličkoj vjeri približio se upravo preko susreta s tradicijom. Izreke pustinjskih otaca, ukorijenjene u askezi, kontinuitetu i nutarnjem životu, otvorile su mu put koji je kasnije prepoznao i u samoj liturgiji.
„Liturgija je bila odlučujuća“, rekao je.
Slična se dinamika vidi i u slučaju Anite, 25-godišnjakinje koja je odrasla u protestantskom okruženju na Tajvanu. Iako je njezin put bio obilježen i osobnim okolnostima, uključujući brak s francuskim katolikom, istaknula je da možda ne bi učinila taj korak da nije susrela upravo onu posebnu liturgijsku ljepotu koja se njeguje u Saint-Rochu.
Osim samih liturgijskih oblika, mnogi obraćenici ističu i privlačnost zajednice, iskustvo pripadnosti nečemu što je vidljivo živo i što raste. Taj osjećaj zamaha, osjećaj da ulaze u pokret koji se širi, pojavljuje se u više svjedočanstava.
Upravo je u tom ozračju svoju odluku donio i Samy, mladić oštećena sluha, odrastao između katoličke majke i muslimanskog oca. Na taj ga je korak potaknulo i osobno uvjerenje i želja da pripada zajednici za koju vidi da raste.
„Želim da zajednica vjernika raste i da bude sve više kršćana!“, rekao je.
Čini se da je upravo to stvarnost koja je danas osobito vidljiva u pariškim tradicionalnim župama.
