„Vjerujem u Boga, ali ne trebam Crkvu“ način je razmišljanja koji sve više prožima suvremenu duhovnost. Mnogi ljudi danas napuštaju Crkvu ranjeni skandalima, licemjerjem i grijesima njezinih članova. Problem nastaje kada zajedno s ljudskim slabostima odbacujemo i mjesto koje je Krist ostavio kao prostor istinskog susreta s njim.
Zlostavljanja, licemjerje, skandali, političke igre i oholost pojedinih crkvenih ljudi navode neke vjernike da se udalje od zajednice. Padovi ljudi Crkve imaju posebno razornu snagu jer mnoge dovode do sumnje i duhovne obeshrabrenosti. To nije ništa neobično. Sam Krist upozorio je: „Jao svijetu zbog sablazni“ (Mt 18,7).
Bol ljudi sablažnjenih grijesima crkvenih službenika ne smije se podcijeniti. Za mnoge je to bio istinski duhovni potres i gubitak povjerenja. No problem počinje kada, odbacujući grijeh ljudi u Crkvi, odbacujemo i samu Crkvu.
Mnogi danas biraju duhovnost koja se živi „na svoj način“: molitvu bez zajednice, Boga bez sakramenata i vjeru bez Crkve. Odustaju od ispovijedi i euharistije jer ih dijele „grješni svećenici“. Tako tuđi grijeh postaje početak našeg vlastitog udaljavanja od Boga.
U raspravama o Crkvi često se mogu čuti rečenice poput: „Ne treba mi institucija da bih imao odnos s Bogom“, „Vjerujem, ali na svoj način“ ili „Bog je posvuda“.
No problem često nije samo skandal. Skandal je početak, ali se vrlo brzo pojavljuje nešto više – odbojnost prema zahtjevima Evanđelja. Čovjek prihvaća Boga dokle god Bog ne počne postavljati granice. Crkva nas podsjeća na grijeh, obraćenje, moralnu odgovornost i križ. Zato mnogi radije biraju privatnu duhovnost, jer privatni Bog ne postavlja zahtjeve veće od onih koje smo sami spremni prihvatiti.
Kršćanstvo nikada nije bilo privatni duhovni projekt. Krist nije rekao: „Neka svatko vjeruje na svoj način.“ Rekao je: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Također je rekao: „Tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16).
Crkva nisu samo pojedini svećenici ili biskupi koje danas promatramo. To je i dvije tisuće godina nauka, svjedočanstvo svetaca, mučenika, crkvenih otaca i ljudi koji su kroz stoljeća vjerno prenosili Evanđelje novim naraštajima. Odbacujući Crkvu, čovjek se ne odvaja samo od institucije ili određenog svećenika. Prekida vezu s cjelokupnom duhovnom baštinom kršćanstva.
Sveti Ciprijan Kartaginski napisao je: „Ne može imati Boga za Oca onaj tko nema Crkvu za Majku.“ Ta rečenica danas zvuči radikalno, ali pogađa samu bit problema. Ne može se odvojiti Krista od zajednice koju nam je ostavio. Ne može se ljubiti Krista, a istodobno odbacivati njegovu Zaručnicu.
Često čujemo da je Crkva puna grješnika. No kršćanstvo to nikada nije skrivalo. Petar je zatajio Krista. Toma je sumnjao. Učenici su pobjegli ispod križa. Ipak, upravo je njima Krist povjerio svoju Crkvu.
Sveti Pavao piše: „Ovo blago nosimo u glinenim posudama“ (2 Kor 4,7). Crkva je od početka bila zajednica slabih ljudi kojima je potrebno milosrđe, a ne zajednica savršenih.
Sveti Ivan Zlatousti govorio je da je Crkva „duhovna bolnica“. Odlazak iz Crkve zbog grješnika nalikuje odustajanju od liječenja zato što su i drugi bolesnici slabi. Uostalom, Krist je rekao: „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima“ (Mk 2,17).
Crkva nije svetost svojih članova nego Božja prisutnost.
Udaljavajući se od Crkve, mnogi se odriču njezina najvećeg blaga – sakramenata. A euharistija i ispovijed nisu samo religijski simboli ili dio tradicije. One su stvarno djelovanje Boga. Katekizam Katoličke crkve podsjeća da je „euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života“ (KKC 1324).
Ako doista vjerujem da je Krist prisutan u euharistiji, da čovjeku dolazi živ i stvaran, kako mogu tvrditi da mi to nije potrebno?
Kršćanstvo od početka nije bilo lagan ni udoban put. Kada je Krist počeo govoriti o potrebi blagovanja njegova Tijela, mnogi su učenici odgovorili: „Tvrd je to govor. Tko ga može slušati?“ (Iv 6,60). Evanđelje potom dodaje: „Otada mnogi učenici njegovi odstupiše i više nisu išli s njime“ (Iv 6,66).
Krist nije ublažio svoj nauk kako bi zaustavio odlazak mnoštva. Nije pokušao prilagoditi istinu ljudskim očekivanjima. Pustio ih je da odu. Jer istina ne prestaje biti istina samo zato što postaje zahtjevna.
Zamislimo čovjeka koji voljenoj osobi kaže: „Želim imati odnos s tobom, ali ne želim te upoznati. Ne želim dolaziti u tvoju kuću. Dovoljno mi je da budemo povezani na daljinu.“ Može li takav odnos doista rasti? Može li ostati živ, dubok i blizak bez stvarne prisutnosti, vremena i susreta?
Krist neprestano čeka svakoga od nas. U tišini svetohraništa. U euharistiji. U sakramentu pomirenja. Bez obzira na to koliko su ljudi Crkve ponekad slabi i grješni.
Današnja kultura promiče individualizam i autonomiju. Čovjek želi sam određivati granice dobra i zla, birati ugodne dijelove Evanđelja i odbacivati one zahtjevnije.
Posljedica je da lako stvaramo Boga na vlastitu sliku. Bez Crkve vjera se brzo pretvara u duhovnost podređenu vlastitim emocijama i uvjerenjima. Ako se nešto ne slaže s mojim osobnim prosudbama, zaključujem da je „Crkva previše radikalna“.
Suvremeni čovjek često izjavljuje: „Volim Isusa, ali ne i Crkvu.“ Problem je u tome što je vrlo često riječ o zamišljenom Isusu – Isusu koji nikada ne govori o grijehu, ne postavlja zahtjeve i ništa ne osuđuje.
Vjera „na svoj način“ vrlo često završava time da posljednji autoritet postaje vlastito ja. Čovjek odlučuje koje su riječi Evanđelja važne, koje se zapovijedi na njega odnose i kakav bi Bog trebao biti. Više ne štuje stvarnoga Boga, nego vlastitu predodžbu o njemu.
Često želimo utjehu bez obraćenja, duhovnost bez poslušnosti i Boga bez križa.
U korijenu mnogih odlazaka iz Crkve nije samo ranjenost nego i oholost. Čovjek želi sam odlučivati što je dobro, što je grijeh i što je istina. Ne želi da ga se vodi. Ne želi slušati. Želi duhovnost bez poslušnosti.
Benedikt XVI. napisao je da „kršćanin nikada ne može misliti da je vjera privatna stvar“.
Vrlo rijetko sve završava samo odlaskom od institucije. Najprije nestane redovita ispovijed. Zatim euharistija. Poslije molitva postane povremena. Na kraju Bog ostane tek nejasni „netko iznad nas“, dodatak dobrom raspoloženju ili izvor emocionalne utjehe.
Čovjek koji odbacuje Crkvu u ime „duhovne slobode“ vrlo često ne prestaje vjerovati. Samo počinje vjerovati sebi.
Kršćanstvo, međutim, ne znači stvaranje vlastite istine. Ono se ne temelji na emocijama, privatnim uvjerenjima ili prolaznom „osjećaju Boga“.
Crkvu čine ljudi sa slobodnom voljom. Ponekad biraju zlo. No njihov izbor ne može određivati moj odgovor Bogu. Jer ako doista vjerujem Kristu, trebam njegovu prisutnost. Trebam očišćenje srca. Trebam euharistiju. Trebam milost.
Kako mogu govoriti: „Vjerujem ti“, a istodobno ne činiti napor da mu budem bliže?
Sveti Augustin napisao je: „Za vas sam biskup, s vama sam kršćanin.“ To je podsjetnik da i ljudi Crkve trebaju spasenje. Nisu oslobođeni slabosti. Ipak, Krist je ostao u svojoj Crkvi. Nije povukao euharistiju. Nije ukinuo sakramente. Nije prestao djelovati zbog slabosti ljudi.
„Bog da, Crkva ne“ često zvuči kao pokušaj spašavanja vjere. U stvarnosti to vrlo često postaje početak sporog udaljavanja od Boga.
Krist nam nije ostavio samo zbirku ideja ili nadahnjujuću životnu filozofiju. Ostavio nam je euharistiju, sakramente, zajednicu i Crkvu. Znao je kome ih povjerava – Petru koji će ga zatajiti, apostolima koji će pobjeći te slabim i grješnim ljudima. Pa ipak nije povukao svoju prisutnost.
Stoga pitanje danas nije samo: „Je li me Crkva razočarala?“ Pravo pitanje glasi: jesam li zbog ljudskih grijeha spreman odreći se Kristove blizine koja me i dalje čeka u tišini svetohraništa?
