Njemački filozof Friedrich Nietzsche, nedugo prije nego što je potonuo u ludilo, napisao je da „ako imamo svoje zašto života, podnijet ćemo gotovo svako kako“.
Nietzsche, poznat po neprijateljstvu prema kršćanstvu, zasigurno nije mislio na Krista kao na „zašto“ života, ali ta misao i dalje vrijedi. Većinom smo stvoreni i oblikovani za život ispunjen svrhom, na ovaj ili onaj način.
Na to sam pomislio kada sam pročitao vijest o očitom samoubojstvu engleskog akademika Jasona Ardaya, nekadašnjeg profesora na Sveučilištu Cambridge. Sve se odvijalo u nemilosrdnom i sumornom prostoru društvenih mreža, a činilo se da su ključni dijelovi njegova života i akademske karijere bili prožeti pretjerivanjima i izmišljotinama, da ga je akademski svijet zbog te obmane bogato i nepravedno nagradio te da se cijela građevina laži naposljetku urušila.
Jedan od akademskih kritičara, koji je Sveučilište Cambridge smatrao još odgovornijim od samoga Ardaya, bio je Nigel Biggar, anglikanski svećenik i etičar, nekadašnji profesor na Sveučilištu Oxford, koji je od 2017. također član Papinske akademije za život.
Biggar je, dok je kontroverza još trajala i prije Ardayeve smrti, izrazio zabrinutost za njegov život. Napisao je da „u njegovu položaju ima nečega tragičnog. Jer kada stvarnost napokon prodre, s njom će doći i Nemeza. Strašan obračun uzrokovat će raspad osobnosti koju je izgradio. Bojim se za njegov život.“
Ne znamo što se tih posljednjih dana događalo u uznemirenu umu Jasona Ardaya. Arday je možda bio akademski prevarant, ali bio je i otac i suprug, a sve su takve smrti tragične. Mnogi ljudi počine samoubojstvo zbog očaja, dok mnogi drugi očajavaju, ali si ne oduzmu život. „Zašto“ njihova života može biti dovoljno da posluži kao posljednja sigurnosna mreža.
Naravno, nije bio prvi akademik koji je učinio takav korak. Godine 2020. konzervativni profesor iz Sjeverne Karoline Mike Adams, godinama progonjen zbog svojih desničarskih stavova, oduzeo si je život. Godine 1990. razotkriveno je da je pop-duo Milli Vanilli bio prijevara; osam godina poslije jedan od dvojice članova počinio je samoubojstvo. Pjevač Rob Pilatus prije smrti potonuo je u zlouporabu droga i kriminal. Fab Morvan, drugi član skupine, još je živ. Razloga za umiranje ima koliko i razloga za življenje.
No kakvi god bili duboki, osobni razlozi smrti Ardaya, Adamsa, Pilatusa i tolikih drugih čija nam imena nisu poznata, znamo da broj „smrti iz očaja“ raste. Naglo su porasle tijekom pandemije COVID-a 19, ali njihov broj raste već godinama. Mentalne bolesti i zlouporaba opojnih sredstava često mogu igrati ulogu, ali ne uvijek. U američkoj unutrašnjosti, još prije COVID-a, mnoge od tih smrti bile su povezane s opustošenim lokalnim gospodarstvima koja su razorili globalizacija i gubitak radnih mjesta.
Društveni pokazatelji upućuju na to da će situacija postati još gora prije nego što se poboljša. Pripadnici generacije Z – ljudi rođeni između 1997. i 2012. – pripadaju među najmedikaliziranije i najanksioznije mlade ljude u povijesti. Stopa samoubojstava među adolescentima porasla je za 60 posto između 2007. i 2020. Društvene mreže, uporaba droga i lijekova, možda i pretjerano propisivanje lijekova, te usamljenost imaju svoju ulogu. Među mladima je prisutna velika tjeskoba zbog budućnosti.
Katolička crkva s tom se krizom suočava već desetljećima, a ona se često očituje u razorenim obiteljima i ugašenim župama u zapuštenim krajevima, u zajednicama tzv. Pojasa hrđe na Srednjem zapadu i sjeveroistoku Sjedinjenih Država. Briga za siromašne i rad na spasenju duša svakako nisu ništa novo, ali problem bi mogao poprimiti sve veće razmjere, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini.
Papa Lav XIV. osvrnuo se na neke društvene i gospodarske razloge za zabrinutost u svojoj enciklici Magnifica Humanitas iz svibnja 2026. Papa Lav govorio je o urođenom dostojanstvu rada u svijetu suočenom s tehnološkim promjenama, ali i o tome kako je „za mlade ljude nesigurnost zaposlenja osobito razorna“. Među ostalim posljedicama, ona dodatno otežava mogućnost osnivanja obitelji, koja je „primarno društveno dobro“.
Magnifica Humanitas bila je dobar početak, ali nadolazeća kriza, čini se, zahtijeva još snažniji lijek, otvorenije istupanje i neposredniji pristup u budućnosti. Katolička crkva mora ponovno oživjeti oba aspekta svoga provjerenog pristupa: tjelesna i duhovna djela milosrđa, obraćajući se cijelom čovjeku, njegovu tijelu i duši. Prečesto se čini kao da samo pokušavamo ostati na površini dok svijet oko nas gori.
Ne znamo točno kakav se svijet – osobito na Zapadu – rađa, ali širi trendovi izazivaju zabrinutost. Prognostičari govore o američkom povlačenju sa svjetske pozornice, mogućnosti visoke inflacije, teško zaduženim i sve starijim društvima te većoj nejednakosti.
Svijet s manje djece bit će manje dinamičan i manje sposoban sam sebe financirati. Država bi mogla postati nametljivija ili beskorisnija. Ne znamo hoće li dolazak umjetne inteligencije predstavljati balon koji će eksplodirati i razoriti naša gospodarstva ili uspjeh koji će uništiti izvore prihoda i institucionalizirati duboku nejednakost.
Crkva bi se vrlo lako mogla naći siromašnija nego ikada prije zato što će većina ljudi biti siromašna i zato što će ugodni obrasci župnog života srednje klase i financiranja Crkve biti izloženi dosad neviđenom pritisku, a ipak bi mogla biti potrebnija nego ikada prije. Ako budemo doista imali sreće, mogli bismo se naći u položaju koji je sveti Pavao opisao u Drugoj poslanici Korinćanima: „u svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući“.
To „zašto naših života“ morat će biti nešto istinski stvarno i živo jer teška vremena ne će nam dopustiti da živimo u obmani ili samoobmani. Bit će nam potrebniji odvažnija Crkva na misijskim područjima Zapada i u unutarnjem svijetu postkršćanskih vjerovanja i predrasuda nego odvažniji papa.
U Drugoj poslanici Korinćanima Pavao prekrasno govori o Onome koji je naše „zašto“, o tom živom „blagu u glinenim posudama“. Upravo je to blago koje Crkva mora ponuditi svijetu koji sve više pada u napast očaja.
