Ugledni njemački kardinal i stručnjak za crkvenu povijest Walter Brandmüller upozorio je da je sadašnji oblik sinodalnosti koji se promiče u Crkvi dijelom nadahnut protestantizmom te da je dio „sve veće sekularizacije shvaćanja Crkve“.
Kardinal Walter Brandmüller iznio je novu kritiku Sinode o sinodalnosti i sadašnjega ustroja crkvenoga upravljanja. U analizi koju je objavio dugogodišnji vatikanist Sandro Magister, 97-godišnji njemački prelat izložio je autentično shvaćanje sinode i upozorio na to koliko se lako takav skup može izopačiti.
Istaknuo je, kao što su to učinili i mnogi analitičari, da „još uvijek nedostaje jasna i nedvosmislena definicija ove riječi [sinodalnost]“. Brandmüller je stoga pojasnio da je tradicionalno crkveno shvaćanje sinode „susret biskupa radi zajedničkoga vršenja njihove učiteljske i pastoralne službe“.
Brandmüllera je papa Benedikt XVI. 2010. imenovao kardinalom. Riječ je o uglednome crkvenom povjesničaru koji je 11 godina bio predsjednik Papinskoga odbora za povijesne znanosti.
Osvrnuvši se na organizacijski oblik Sinode o sinodalnosti, u kojoj su pravo glasa imali i laici i klerici, Brandmüller je ustvrdio da se takav skup ne može nazvati sinodom. Razlog je tomu što „ni svećenici ni laici ne mogu vršiti učiteljsku i pastoralnu službu koja je sakramentom svetoga reda povjerena samo biskupima“.
Stoga je upozorio da širenje takve vrste skupova u Crkvi, čemu je osobito pridonijela višegodišnja Sinoda o sinodalnosti, nosi opasnost desakralizacije Crkve. Takvi skupovi proizlaze „iz nastojanja da se manje ili više nekritički preuzmu svjetovne strukture i demokratske procedure u crkveni život kako bi se išlo ukorak s vremenom“, rekao je kardinal.
Brandmüller je dodao da se širenjem takve vrste skupova i organizacije Crkva udaljava od vlastitoga, dobro utemeljenoga načina održavanja sinoda te preuzima elemente protestantskoga modela.
„U katoličkome se području predlaže vrsta sinode koja je dijelom nadahnuta protestantskim modelom, a čiji se članovi demokratski biraju među pastorima, muškarcima i ženama različitih stručnih kompetencija i kulturnih sredina, pri čemu svi imaju jednako pravo glasa.“
Kardinal je takav razvoj usporedio s protestantskom revolucijom i Martinom Lutherom, podsjetivši na to da je Luther zagovarao takvu uključenost laika kada je „tvrdio da je samo krštenje dovoljno da muškarca ili ženu učini svećenikom, biskupom i papom“.
„Jasno je da je takvo shvaćanje sinodalnosti nespojivo s katoličkom ekleziologijom“, rekao je Brandmüller.
Upozorio je i da su u Crkvi već zabilježene „negativne“ posljedice prihvaćanja svjetovnih modela odlučivanja i sastajanja. Prema Brandmüllerovoj ocjeni, u to spada i razvoj biskupskih konferencija.
„Njihov referentni okvir nije bila hijerarhijska struktura Crkve, već pojedina država“, rekao je. „Stoga je savjetodavno i odlučivačko djelovanje konferencije bilo ograničeno na pitanja koja se tiču položaja i djelovanja Crkve u modernoj sekularnoj državi.“
Budući da je to bio izvorni djelokrug biskupskih konferencija, Brandmüller je izrazio žaljenje što ih je papa Franjo dodatno osnažio svojom apostolskom pobudnicom Evangelii Gaudium iz 2013. godine. Franjo je tada izrazio žaljenje što „pravni status biskupskih konferencija, koji bi ih smatrao subjektima konkretnih ovlasti, uključujući istinski doktrinarni autoritet, još nije dovoljno razrađen“. Brandmüller je upozorio da takav potez nosi opasnost potkopavanja prvenstva doktrinarnoga autoriteta koji pripada papinstvu.
Kako su biskupske konferencije rasle i po veličini i po važnosti, zamijenile su sinode i postale političnije, rekao je.
„Teško je zanemariti činjenicu da je to izraz sve veće sekularizacije shvaćanja Crkve.“
Brandmüller je otišao toliko daleko da je ustvrdio kako se u suvremenome, političkome modelu biskupskih konferencija „prepoznaje ekleziološki neoarijanizam koji, premda izričito ne niječe nadnaravni karakter Crkve, više ili manje ga zanemaruje: Crkvu promatra kao društveni entitet“.
Umjesto takva razvoja, pozvao je na obnovu sinoda u partikularnim Crkvama i vraćanje „njihove izvorne važnosti“. Brandmüller smatra da bi to pomoglo „učinkovito se suprotstaviti procesu sekularizacije Crkve i učiniti odlučan korak prema njezinoj ‘desekularizaciji’“.
Unatoč poodmakloj dobi, Brandmüller se nije odlučio za mirnu mirovinu. Dvaput se pridružio drugim kardinalima u upućivanju dubia papi Franji: prvi put 2016. u vezi s Amoris Laetitia, a zatim 2023. u vezi sa Sinodom o sinodalnosti.
Potpisujući dubia iz 2023., petorica kardinala upozorila su da je Sinoda događaj „kojim se mnogi žele poslužiti kako bi zanijekali katolički nauk upravo o pitanjima na koja se odnose naše dubia“. Detaljna pitanja morali su ponovno poslati papi nakon što su njegovi prvotni odgovori samo „produbili“ zabrinutost koju su kardinali izrazili.
Uz Brandmüllera, potpisnici dubia iz 2023. bili su Raymond Leo Burke, bivši prefekt Apostolske signature; Juan Sandoval Íñiguez, bivši nadbiskup Guadalajare; Robert Sarah, bivši prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata; te Joseph Zen, bivši hongkonški biskup.
