Biskup John Adams iz Palmerston Northa na Novom Zelandu objavio je 3. studenoga u biskupijskom osvrtu da će tijekom došašća sve nedjeljne i svagdanje mise u svojoj katedrali slaviti ad orientem, pri čemu će svećenik i vjernici biti okrenuti u istom smjeru – prema Bogu.
Govoreći o raširenoj rastresenosti koju, prema njegovu mišljenju, potiče suvremeni liturgijski raspored, Adams je ustvrdio da slavljenje mise licem prema narodu stvara nezdravu usredotočenost na slavitelja umjesto na božansku žrtvu.
„Gotovo možemo razviti ‘kulturu voditelja televizijskoga kviza’“, napisao je biskup, objašnjavajući da prema prevladavajućoj postkoncilskoj praksi „ako je svećenik živahan i zanimljiv, mislimo da župa dobro napreduje; ako je tiši ili manje otvoren, mislimo da župa stoji loše“.
„Misa nije o svećeniku. Nikada ne bi trebala biti“, naglasio je Adams. „Postavljanje njegove osobnosti u središte našega bogoslužja oblik je klerikalizma. Prema mojem mišljenju, jedan je od načina da se tomu doskoči da svećenik i narod budu okrenuti u istom smjeru, podsjećajući nas da zajedno prinosimo svoje bogoslužje Bogu.“
Osvrnuvši se na izraz pape Franje o „širenju šatora“ u sklopu sinodalnoga procesa, novozelandski je biskup primijetio da su tradicionalne liturgijske prakse redovito marginalizirane, dok se progresivne novosti slobodno prihvaćaju.
„Prema mojem mišljenju, uglavnom smo širili šator na onome što bismo mogli nazvati progresivnom stranom Crkve“, izjavio je Adams. „Šator treba oslonac s obiju strana želi li stajati, a unutar Crkve postoji legitimna raznolikost koju bismo trebali priznati i osnažiti.“
Pojašnjavajući liturgijsku narav svoje odluke, Adams je naglasio da slavljenje ad orientem ne zahtijeva nikakvu promjenu teksta Rimskoga misala jer sadašnje rubrike već pretpostavljaju da su svećenik i vjernici zajedno okrenuti prema liturgijskom istoku, uz posebne upute slavitelju da se u određenim trenutcima okrene prema narodu.
Istaknuo je i tri duhovne dimenzije došašća koje, prema njegovim riječima, dodatno dolaze do izražaja kada su svi zajedno okrenuti prema Bogu: spomen Kristova prvoga dolaska u Utjelovljenju, iščekivanje njegova Drugoga dolaska u slavi te, naposljetku, svijest o sadašnjem hodočašću duše prema Nebu.
Biskup je, međutim, napomenuo da se za božićne mise namjerava vratiti slavljenju licem prema vjernicima.
Povijesna praksa slavljenja mise ad orientem, odnosno prema istoku, prema izlazećem suncu kao simbolu uskrsloga Krista, bila je više od tisuću i pol godina općeprihvaćena i u zapadnim i u istočnim obredima.
Nakon liturgijskih reforma kojima je poslije Drugoga vatikanskog koncila uveden Novus Ordo Missae, praksa slavljenja mise licem prema narodu, versus populum, brzo se proširila biskupijama diljem svijeta.
Premda okretanje oltara prema vjernicima nikada nije bilo propisano koncilskim dokumentima ni službenim rubrikama suvremenoga Misala, u većini je župa vrlo brzo postalo gotovo obveznom ideološkom normom, čime se bitno promijenio način na koji katolici doživljavaju misu.
Posljednjih desetljeća istaknute crkvene osobe opetovano su pozivale na povratak slavljenju ad orientem. Kardinal Robert Sarah, nekadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, primjerice, javno je pozvao sve biskupe i svećenike da se vrate slavljenju mise okrenuti prema liturgijskom istoku.
Njegova preporuka bila je u skladu s ranijim teološkim promišljanjima pape Benedikta XVI., koji je upozoravao da okretanje svećenika prema narodu nosi opasnost pretvaranja liturgije u zatvoreni krug usmjeren na čovjeka umjesto na Boga.
