Rasprava o Klausu Schwabu i „velikom resetiranju” Svjetskog ekonomskog foruma obično se usredotočuje na ljude koji su već uvjereni da je to jedini način da se spasi svijet ili dokrajči ono što je od njega ostalo. Zagovornici jednostavno pretpostavljaju da će ova teorija pomoći u obnovi svijeta. Oni koji se protive obično govore kako ne mogu tako nešto podržavati ili preporučuju alternative u rasponu od povratka u prošlost ili pozivanja na stvaranje budućnosti uz pomoć teorija koje su neizvedive poput „velikog resetiranja“.
Međutim, ono što je papa Pio XI. nazvao „restrukturiranjem društvenog poretka“, kao primjene katoličkog društvenog nauka, nudi veće resetiranje od bilo čega što su zamišljali zagovornici ili protivnici Schwabova plana. Primijenjena socijalna pravda jedina je realna i održiva alternativa prijedlogu Svjetskog ekonomskog foruma.
Što je zapravo „katolički socijalni nauk” i što podrazumijevamo pod pojmom „socijalne pravde”?
Iako su crkvena socijalna učenja uvijek bila implicitno u sklopu Učiteljstva, tek su se početkom devetnaestog stoljeća razvila u posebnu disciplinu. To je bio odgovor na uspon „novih stvari” – rerum novarum – nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova. Novo oživljene hereze ponudile su drugačiju viziju i verzije Crkve, države i obitelji kako bi zamijenile ono što su neki smatrali zastarjelim konceptima Boga i čovjeka.
Mnoge od predloženih reformi predviđale su „veliko resetiranje“ koje se točno može opisati kao najnovija inkarnacija onoga što je Fulton Sheen nazvao „religijom bez Boga“. To vidimo, na primjer, u onome što je Claude Henri de Rouvroy, grof de Saint-Simon, nazvao „novim kršćanstvom“ u svojoj knjizi iz 1825., Nouveau Christianisme.
Prema Saint-Simonu, koji je bio jedan od izvora za apokaliptični roman mons. Roberta Hugha Bensona „Gospodar svijeta“, vrijeme tradicionalnog kršćanstva je prošlo. Demokratska religija, koja će uskoro biti nazvana „socijalizmom“, zauzet će njegovo mjesto. Podređenu hijerarhiju s Bogom kao Ocem zamijenilo bi Vrhovno Biće. Sekularna teokracija kojom bi vladala industrijska hijerarhija usmjerila bi sve napore društva na materijalno blagostanje, koncentrirajući se na uklanjanje siromaštva.
Socijalizam je imao svoj pandan unutar tradicionalnog kršćanstva. Tijekom razdoblja „modernizma“, pod vodstvom o. Huguesa Félicitéa Roberta de Lamennaisa, nove stvari počele su prodirati u Crkvu. Odbacujući valjanost individualnog ljudskog razuma svojom „teorijom sigurnosti“, de Lamennais je izjavio da samo kolektiv, a ne pojedinačne ljudske osobe, mogu doći do određene spoznaje o postojanju Boga i prirodnog zakona.
Teorija izvjesnosti bila je izravan napad na dostojanstvo ljudske osobe i time u suprotnosti s naukom Crkve. Papa Grgur XVI. stoga je izdao prvu i drugu socijalnu encikliku, „Mirari Vos“ (1832.) i „Singulari Nos“ (1834.), kako bi se suprotstavio stavu Lamennaisa. U studiji „O Lamennaisovim pogrješkama“, papa je po prvi put upotrijebio izraz rerum novarum, „nove stvari“, za socijalizam, modernizam i New Age.
Nažalost, de Lamennaisov ego nadjačao je samo njegov gnjev. Alexis de Tocqueville jednom ga je opisao kao osobu s „dovoljno velikim ponosom da hoda po glavama kraljeva i prkosi Bogu“. Ogorčen na encikliku „Mirari Vos“, odbacio je svoj svećenički poziv, odrekao se kršćanstva i osnovao vlastitu „religiju čovječanstva“, s društvom kao bogom i sobom kao vrhovnim poglavarom.
Međutim, de Lamennaisov utjecaj u Crkvi ostao je jak. Smatra se prvim modernistom, ali i prototipom katoličkog socijalista. Kako bi se pozabavio tim problemom, papa Pio IX. izdao je enciklike „Syllabus of Errors“ (1864.), i sazvao Prvi vatikanski sabor.
Ipak, de Lamennaisove pogrješke nastavile su se širiti, čak i nakon što je papa Lav XIII. izdao svoju značajnu encikliku „Rerum Novarum“ (iz 1891). To je ponudilo alternativu socijalističkom ukidanju privatnog vlasništva i bedem protiv modernizma. Kao što je papa Lav izjavio u § 46: „Zakon bi trebao favorizirati privatno vlasništvo, a politika bi trebala poticati što je više moguće ljude da postanu vlasnici privatne imovine”.
Nažalost, budući da nisu bili nepogrješivi u financijama kao u vjeri i moralu, ni Lav XIII. ni kasniji pontifeksi nisu predložili pravedan i financijski izvediv način na koji bi ljudi bez postojeće ušteđevine mogli postati vlasnici. Većina ljudi samo je pretpostavila da katolički socijalni nauk poziva na veće plaće, bolje beneficije i uvjete te preraspodjelu, a ne široko rasprostranjeno vlasništvo nad kapitalom – ukratko rečeno, Schwabovo „resetiranje“.
Praktičan način na koji bi svatko mogao posjedovati kapital bez redistribucije ili redefiniranja vlasništva ne će se riješiti sve dok pravnik i ekonomist po imenu Louis Kelso nije proučio problem i došao do odgovora. Kelso je primijetio da tradicionalne metode financiranja podrazumijevaju da je jedini način da se uštedi, a time da se stvara kapital, tako da se smanji potrošnja i poveća štednja. Kako su kapitalni instrumenti postajali sve skuplji, ovo je ograničilo vlasništvo nad gotovo svim novim kapitalom na već bogate.
Međutim, kao stručnjak za korporativne financije, Kelso je znao da većina korporacija obično financira rast ne iz smanjenja potrošnje, već iz budućih povećanja proizvodnje. Umjesto gomilanja gotovine i kupnje novog kapitala, korporacije posuđuju novac, kupuju novi kapital i otplaćuju zajam iz „buduće ušteđevine“; to jest, budućih povećanja proizvodnje.
Nadalje, Kelso je isto tako znao da su komercijalno i središnje bankarstvo stvoreni kako bi buduću proizvodnju pretvorili u novac za sadašnje financiranje rasta. To je ekonomiju oslobodilo potrebe stvaranja novca iz postojeće nepotrošene proizvodnje.
Kelso je zaključio da ako velike korporacije mogu financirati rast iz ušteda u budućnosti, to mogu i svi ostali. Umjesto korištenja postojećeg bogatstva kao kolaterala za osiguranje zajma novostvorenog novca, komercijalno osiguranje omogućilo bi svima da budu kreditno sposobni i dobiju pristup sredstvima da postanu vlasnici kapitala.
Kako bi primijenio svoje teorije, Kelso je izmislio plan kupnje dionica za zaposlenike (ESOP). Plan kupnje dionica za zaposlenike je pretvorio milijune radnika u tisućama tvrtki u suvlasnike tvrtki koje ih zapošljavaju, a da u većini slučajeva nisu koristili prošlu ušteđevinu, nije došlo niti do smanjivanje plaće ili beneficije u trenutku kupnje dionica.
Plan kupnje dionica za zaposlenike je, međutim, bio samo dio Kelsove vizije. U konačnici, njegov je cilj bio isti kao i Lava XIII., a to je da učini svakoga vlasnikom kapitala. Ono što je Kelso dodao bilo je učiniti katoličko socijalno učenje učinkovitim kroz pružanje dobre i provjerene metode financiranja programa proširenog vlasništva kapitala.
To čini svu razliku. Dva stoljeća su ljudi pokušavali zaobići ono što je Kelso nazvao „ropstvom štednje“, ukidajući privatno vlasništvo kao pravo temeljeno na ljudskoj prirodi. Socijalizam, kejnezijanska ekonomija, a sada i veliko resetiranje jesu i uvijek su bili pokušaji da se promijeni ljudska priroda, a time i Božja priroda koja se odražava u čovječanstvu.
Cilj je bio stvoriti novi svjetski poredak koji veliča kolektiv na račun individualnog ljudskog dostojanstva i zamjenjuje transcendentnog Boga imanentnim diviniziranim društvom. Ono što je nastalo kao rezultat nije iznenađujuće. Država je napustila svoju naravno pravnu osnovu i stekla moć izvan svih granica. Organizirana religija prestala je biti čimbenik u životima mnogih ljudi. Brak i obitelj u mnogim su područjima postali iznimka, a ne pravilo.
Zato nam ne treba Schwabovo veliko resetiranje ili bilo koja druga varijacija „novih stvari“ pod bilo kojim imenom. Trebamo drugačije resetiranje, ili – točnije – povratak personalističkom društvenom poretku koji se temelji na poštovanju dostojanstva svakog ljudskog bića, bez iznimke, i koji svima osigurava naravno prava na život, slobodu i privatno vlasništvo.
Lav XIII. i kasniji pape inzistirali su na važnosti privatnog vlasništva za pravedan društveni poredak jer, kako je primijetio Daniel Webster, „moć prirodno i nužno slijedi vlasništvo“. Uz vlasništvo nad kapitalom, ljudi imaju moć ostvarivati prava i postati čestiti. Bez vlasništva ostaju djeca ili postaju robovi.
Veliko resetiranje stoga mora biti u skladu s naravnim zakonom i katoličkim društvenim naukom. Isto tako mora integrirati odgovarajuće financiranje kao i jednake mogućnosti i pristup sredstvima da možete postati vlasnici naprednih tehnoloških kompanija ili bilo koje druge proizvodne imovine, uključujući male farme i zanatske tvrtke ako ljudi tako odluče.
Jedno održivo veće resetiranje je „Zakon o ekonomskoj demokraciji” koji je predložio međuvjerski Centar za ekonomsku i socijalnu pravdu u Arlingtonu, Virginia. Na temelju načela koja je podržao predsjednik Ronald Reagan i potaknuo sv. papa Ivan Pavao II., centar primjenjuje „pravedan treći put ekonomskog personalizma“, kroz vlasničke i monetarne, porezne i pravne reforme kako bi se potaknulo maksimalno moguće sudjelovanje što većeg broja ljudi u pravedno strukturiranom zajedničkom dobru dok unapređuju individualni život uz pomoć vrlina.
