Najstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju.
Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent.
Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju. Ime je Sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi Sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.
A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje. O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo.
Štuje se kao zaštitnik od kužnih i sličnih epidemija, a u južnoj Italiji, oko Napulja, smatraju ga općim zaštitnikom svih bolesti.
