Srijeda, 30. studenoga 2022.

Svetkovina Krista Kralja

Svetkovina Krista Kralja posljednja je nedjelja liturgijske godine. Slavi se posljednjih dana mjeseca studenoga i proslavlja Kristovo Kraljevstvo: Krista kao Gospodara vremena i povijesti, početaka i kraja cijeloga svijeta i svih stvorenja.

Svetkovinu je uveo papa Pio XI. enciklikom Quas primas 11. prosinca 1925. godine, na kraju velikog jubileja koji se slavio iste godine. Taj jubilej je malo poznat, i možda pomalo zaboravljen. Kada je izabran za rimskog prvosvećenika 1922. godine, Pio XI. osudio je izričito „katolički“ liberalizam u svojoj enciklici Ubi arcano Dei. Shvatio je, međutim, da osuda u jednoj enciklici ne bi vrijedila mnogo, budući da kršćanski narod nije čitao papinske poruke. Papa je tada odlučio da bi najbolji način da osvijesti i poduči narod bio preko liturgije. Na tragu te ideje nastala ja enciklika Quas primas u kojoj je prikazao da Kristovo Kraljevstvo nužno uključuje dužnost katolicima težiti koliko mogu, prema mogućnostima, idealu katoličke Države: „Dužnost bi katolika trudom i djelima bila ubrzati i požuriti povratak društvenom Kristovom Kraljevstvu“. Navijestio je tada uvođenje svetkovine Krista Kralja, objašnjavajući time nakanu doskočiti „potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo tako zvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige“.

Enciklika Quas primas proglašava svetkovinu „sveopće i trajne društvene stvarnosti Isusa Krista“ nasuprot ateističke i sekularizirane države, „pošasti našeg vremena“. Papina briga bila pojasniti da zla svijeta dolaze od činjenice da se svijet sve više počeo udaljavati od Krista i od „njegova svetog zakona“, od konkretnog vršenja, od obitelji i društva te da „nikad narodima ne će sinuti stalna nada u trajni mir; dokle god se pojedinci i države budu ustručavali priznati nad sobom vladarsko pravo Spasitelja Našega“. Potrebno je bilo za Učiteljstvo Crkve obnavljanje Gospodinova Kraljevstva i proglašavanje Krista kao Kralja svega svijeta.

Papina analiza tadašnjeg svijeta bila je vrlo aktualna jer se moderan svijet opredijelio i odlučio udaljiti s Božjeg puta: „Stoga ćemo, zapovjedimo li da svekoliki katolički svijet štuje Krista Kralja, doskočiti potrebama našega vremena i izliječiti pošast, od koje je zaraženo. Pod zarazom razumijevamo takozvani laicizam, koji se u naše doba razmahao, i njegove zablude i bezbožne podvige: znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tom, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu s lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima; zatim je bila podvrgnuta građanskoj vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima. Još dalje su pošli oni koji mišljahu, da se na mjesto božanske vjere mora staviti neka naravna religija i neko naravno osjećanje srca. Bilo je i takvih država, koje mišljahu, da mogu biti bez Boga i da je njihova vjera u bezbožnosti i nemaru za Boga“, zaključuje papa.

Značenje Kristova Kraljevstva

Svetkovinom Krista Kralja zaključuje se liturgijska godina, a time se želi naglasiti da Krist Otkupitelj jest Gospodar povijesti i vremena te da svi ljudi i sva stvorenja pronalaze u Kristu svoj smisao. On je Alfa i Omega, kako je zapisano u Knjizi Otkrivenja (Otk 21,6). Isus sam je pred Pilatom potvrdio svoje Kraljevstvo. Na Pilatovo pitanje: „Ti si dakle kralj?“, Krist odgovara: „Ti kažeš: ja sam kralj“ (Iv 18,37). Papa Pio XI. podučavao je da Krist doista jest Kralj. On sam, Bog i čovjek – pisao je nasljednik papa Pio XII. u enciklici Ad ceali Reginam od 11. listopada 1954. godine – „u punom i apsolutnom smislu … jest Kralj“. Njegovo je Kraljevstvo, pojasnio je Pio XI. „ponajprije duhovno i odnosi se na duhovne stvarnosti“. Kraljevstvo Božje koje naviješta Isus u Evanđeljima nije, dakle, od ovoga svijeta, odnosno nema početak u svijetu čovjeka, već u samom Bogu. Krist ima u mislima Kraljevstvo temeljeno na snazi Istine i Ljubavi, a ne na snazi nametnutoj snagom oružja.

Kršćani ulaze u Kraljevstvo pripremajući se pokorom, vjerom i krštenjem, koje donosi autentično novo unutarnje rađanje. Svojim pristalicama Krist Kralj nalaže, nastavlja Pio XI, „da ne samo odvrnu duh od bogatstva i zemaljskih stvari, da budu blaga srca, da žeđaju i gladuju za pravdom, nego da se odreknu sami sebe i da nose križ svoj“. To Kraljevstvo, otajstveno već prisutno na ovome svijetu, postići će puninu i dovršenje na kraju vremena u Kristovom drugom dolasku, kada će Sudac i Kralj doći i suditi žive i mrtve odvajajući ih kao pastir ovce od jaraca (Mt 25,31). Radi se o stvarnosti koja je objavljena od Boga i oduvijek ispovijedana od Crkve.

Izvor

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...