XII. razmatranje. Važnost našeg spasenja
3. Jednom se umire, i u onaj čas izgubi li se duša, izgubljena je zauvijek.
Posao najvažniji, posao jedini, posao nenadoknadivi. Kaže sv. Euzebije da nema većeg promašaja od zanemarenja vječnog spasenja. Svaki drugi nedostatak može se popraviti; izgubi se kakva stvar, može se opet drugim putem pribaviti; izgubi se mjesto, služba, to sve se opet može dobiti; a da tko i svoj život izgubi, a spasi se, sve je zadobio. Ali, tko se izgubi za nj više lijeka nema. Jednom se umire, i u onaj čas izgubi li se duša, izgubljena je zauvijek. Drugog lijeka nema, osim zauvijek plakati s ostalim nevoljnicima u paklu, gdje ih najviše muči to što je za njih sve svršilo i bez ikakve nade da će se ikad moći osloboditi onih muka. „Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni!“ (Jr 8, 20)
Upitaj sad one svjetske pametnjakoviće, koji sad jauču u onoj paklenoj vatri, kakve su im sada misli i jesu li zadovoljni što su na ovom svijetu samo blago skupljali, sad kad su zauvijek osuđeni na onu tamnicu? Poslušaj kako plaču i govore: „Mi, odista, zalutasmo“ (Mudr 5,6). Ali što im sad koristi priznanje svojih pogrešaka, kad više za njih nema lijeka kojim bi se izbavili iz vječne osude? Koliko bi se kajao kakav vlasnik na ovom svijetu, koji je malim troškom mogao spriječiti da mu se kuća ne sruši, a jednog dana nađe je u ruševinama, i kad bi počeo promatrati svoju nemarnost onda, kad više ničem ne koristi?
Osuđenike najviše to muči, što su se svojom krivnjom izgubili. Kaže sv. Terezija, da tko god svojom krivnjom izgubi prsten, haljinu ili kakvu drugu malenkost, on nema mira, niti jede, niti spava od tuge. Oh, Bože, kakve će muke obuzeti osuđenika kad uđe u pakao i nađe se zatvoren u onoj jami svakojakih muka, te stane razmišljati o svojoj nesreći, i vidi, da za nj nema spasa! Dakle, reći će: „Izgubio sam dušu, raj i Boga; sve sam izgubio zauvijek, a tko mije kriv? Nitko drugi, nego ja sam sebi.“
Valjda će tko reći: „Ako sad griješim, zašto bih se baš izgubio?“ Zar se ne bi mogao još spasiti? Priznajem da bi se mogao spasiti još, ali bi se mogao vrlo lako i izgubiti. Dapače znaj, da ćeš se prije izgubiti, nego li spasiti, jer okorjelim grešnicima sveto pismo prijeti vječnom propašću i to onakvim grešnicima, kao što si ti sad u ovom času. „Teško sinovima odmetničkim! – riječ je Jahvina“. (Iz 30, 1) . „Teško njima jer od mene odbjegoše!“ (Hoš 7.13). Ovim grijehom, koji sad činiš, zar ne stavljaš u veliku pogibelj ili barem u sumnju svoj vječni spas?
I je li vrijedno, da svoj spas dovedeš u toliku pogibelj radi tog grijeha? Ovdje se ne radi o kakvoj kući, o kakvu dvorcu ili o kakvom mjestu, nego se radi, kaže sv. Ivan Zlatousti, kako će se propasti u vječne muke i vječni raj izgubiti. I ovu stvar, koja je za te najpotrebitija, hoćeš izvrgnuti pogibelji s onim neizvjesnim koje može biti?
Kažeš tko zna, možda se neću izgubiti; uzdam se, da će mi Bog i unaprijed oprostiti. A međutim? Međutim ti sam sebe osuđuješ na pakao. Reci mi, bi li se ti bacio u kakav bunar govoreći, tko zna, može biti da se neću utopiti? Sigurno to ne bi učinio pri zdravoj pameti. Onda kako možeš osloniti svoje vječno spasenje na tako slabo ufanje: na ono „tko zna“? Oh, koliko ih se je ovom nesretnom nadom izgubilo! Ili ne znaš, da ufanje okorjelih grešnika nije ufanje, nego slijepo varanje i preuzetnost, što potiče Boga ne na milosrđe, nego na srdžbu i osvetu!
Ako sad govoriš da nisi kadar od sebe odbiti onu napast i svladati onu strast koja tobom najviše vlada, kako ćeš moći poslije, kad ti oslabi snaga griješeći? Jer će tad duša s jedne strane biti više zaslijepljena i otvrdnuta od svoje zloće, a opet s druge strane neće imati božanske pomoći. Valjda očekuješ da će ti Bog umnožavati milosti, kao što ćeš ti umnožavati svoje zloće?
Molitva: Ah, Isuse moj, uvijek se spominji one smrti koju si za me pretrpio i udijeli mi pouzdanje. Bojim se da me na samrti vrag ne baci u zdvajanje, kad se spomenem tolikih izdaja, koje sam učinio. Koliko sam puta obećao da se više neću vraćati na grijehe, ipak sam se opet vraćao i okrenuo ti leđa, ufajući se da ćeš mi ti oprostiti? Jer me nisi kaznio zato sam te toliko vrijeđao? Jer si mi bio milosrdan ja sam te vrijeđao? Otkupitelju moj, daj da gorko oplačem svoje grijehe, prije nego umrem. Kajem se, o najveće dobro, što sam te vrijeđao. Obećavam ti, da ću, od sad unaprijed, tisuću puta radije umrijeti, nego te više ostaviti.
Daj da čujem one riječi, koje si jednom sv. Mariji Magdaleni rekao: „Otpuštaju ti se grijesi“, udijeli mi veliko kajanje za moje grijehe prije nego me smrt dokrajči; inače se bojim, da ne umrem nemirno i nesretno. U onaj zadnji čas, o Isuse moj propeti, ne budi mi na strah.
Ako onda umrem prije nego oplačem svoje zloće i prije nego te uzljubim, tad će mi tvoje rane i tvoja krv prije zadavati strah, nego li pouzdanje; ne tražim dakle utjehu ni zemaljskih stvari kroz ovo života što mi preostaje, nego molim za pokajanje i ljubav. Uslišaj me, mili moj Spasitelju, radi one ljubavi, koja te nagna, da svoj život za me žrtvuješ na brdu Kalvariji. Marijo, majko moja, isprosi mi ove milosti sa svetom ustrajnošću do moje smrti.
Vigilare.info svake nedjelje (i Crkvenim blagdanima) donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja svetoga Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
