Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, dao je intervjuu putem elektroničke pošte novinaru LifeSiteNewsa. Odgovorio je na pitanja vezana uz nedavnu vijest o imenovanju nadbiskupa Victora Fernándeza novim prefektom Kongregacije (sada Dikasterij) za nauk vjere.
LifeSiteNews već je ranije pisao o imenovanju nadbiskupa Fernándeza, a pritom je naglasak bio stavljen na kontroverzna stajališta nadbiskupa Fernándeza o nizu pitanja, kao što je primanje svete pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, promicanje dokumenta „Amoris Laetitia“ i njegove studije o spolnosti.
Kardinal Müller služio je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere do 2017. godine, a onda ga je papa Franjo smijenio i imenovao isusovca Luisa Ladariju Ferrera.
Michael Haynes: Vaša Eminencijo, ranije ste javno nazvali heretičnima neke izjave nadbiskupa Fernándeza. Kakvu opasnost nadbiskup Fernández predstavlja za nauk Crkve sada kao prefekt Dikasterija za nauk vjere, posebno s obzirom na njegovo pisanje i promicanje dokumenta „Amoris Laetitia“ – kojim se stvara mogućnost da rastavljeni i “ponovno vjenčani“ mogu primati pričest?
Kardinal Gerhard Müller: Odluka o tome tko će postati prefekt Kongregacije (ili Dikasterija), koja pomaže rimskom prvosvećeniku u njegovom sveopćem Učiteljstvu, pripada samo Svetom Ocu. Za to mora odgovarati svojom savješću pred Kristom, Gospodinom i Glavom Njegove Crkve. To ne isključuje zabrinutost mnogih biskupa, svećenika i vjernika diljem svijeta. Imaju pravo slobodno izraziti svoje brige (usp. Lumen gentium, br. 37).
Mišljenje, koje sam tada kritizirao, da bi bilo koja biskupija mogla postati sjedištem Petrova nasljednika, već su koncilski oci izravno kvalificirali kao heretičko proturječje objavljenoj vjeri u drugom kanonu konstitucije „Pastor aeternus“ ( Denzinger-Hünermann 3058). Koncept da „rimski papa ima punu, vrhovnu i univerzalnu vlast nad Crkvom“ (usp. Lumen gentium, br. 22), tj. plenitudo potestatis, nema baš nikakve veze s neograničenim zapovjedništvom svjetovnih moćnika koji se pozivaju na višu silu.
Također, Crkva Trojedinog Boga ne treba novog temelja ni modernizacije, kao da je postala trošna kuća i kao da slabi ljudi mogu nadmašiti božanskog majstora graditelja. Ona je povijesno, ali i za vijeke vjekova, utemeljena u Kristu i savršeno začeta u svom nauku, konstituciji i liturgiji u Božjem planu spasenja.
U Duhu Svetom ona neprestano služi ljudima kao sakrament spasenja svijeta. Njezin nauk nije program koji ljudi trebaju poboljšati i ažurirati, nego ona predstavlja vjerno i potpuno svjedočanstvo eshatološke objave Božje u njegovom utjelovljenom Sinu „punom milosti i istine“ (usp. Iv 1, 14).
Zadaća je Dikasterija, u službi papinskog Učiteljstva, pokazati da je nauk vjere biblijski utemeljen, da se razvijao u povijesti dogmi i da sadržajno na autoritativan način izražava Učiteljstvo. Vjerska poslušnost koju svi katolici duguju sveopćem episkopatu, a posebno papi, odnosi se samo na nadnaravne istine doktrine vjere i morala (uključujući naravne istine u ontologiji, epistemologiji i etici, koje su pretpostavke spoznatljivost Riječi Božje u našim ljudskim umovima).
Papa i biskupi ne mogu zahtijevati poslušnost za svoje teološke stavove, a pogotovo ne za nauk i postupke koji bi bili u suprotnosti s objavom i naravnim moralnim zakonom. To su već 1875. godine njemački biskupi izjavili protiv pogrešnog tumačenja nauka Prvog vatikanskog sabora od strane njemačkog kancelara Bismarcka. S tim se izričito složio i papa Pio IX. (Denzinger-Hünermann 3115; 3117).
Papa i biskupi vezani su za Sveto pismo i apostolsku predaju, a nikako za izvore dodatne objave ili objave koju navodno treba prilagoditi sadašnjem stanju znanosti.
Rimski prvosvećenik i biskupi, s obzirom na svoju službu, prikladnim sredstvima marljivo nastoje ispravno ispitati objavu i prikladno izraziti njezin sadržaj; ali novu objavu ne prihvaćaju kao onu koja se odnosi na božanski polog vjere (divinum depositum fidei). (usp. Lumen Gentium, br. 25).
Haynes: Nadbiskup Fernández također je tvrdio da spolni odnosi između parova koji žive u izvanbračnoj zajednici nisu uvijek grešni. Predstavlja li opasnost da tako važnu funkciju vrši osoba čiji stavovi nisu jasno definirani?
Kardinal Müller: Pozivajući se na izvornu volju Stvoritelja, sam Isus je razvod i “ponovnu ženidbu” označio kao preljub u razgovorima s farizejima tvrdog srca (usp. Mt 19, 9).
Svaki nas teški grijeh isključuje iz kraljevstva Božjega dok se ne pokajemo i zatražimo oprosti (usp. 1 Kor 6, 10). Božje milosrđe sastoji se u pomirenju grešnika koji se kaje s Isusom Kristom. Nikako se ne možemo opravdati pozivajući se na našu krhkost, da ustrajemo u grijehu i u kobnoj suprotnosti sa svetom i posvećujućom voljom Božjom.
Nešto sasvim drugo je pastoralno osjetljivo postupanje s mnogim ljudima čiji su brakovi i obitelji oštećeni ili razoreni njihovom vlastitom krivnjom ili krivnjom drugih. Međutim, Crkva nema ovlasti relativizirati objavljene istine o jedinstvu braka (monogamija), njegovoj nerazrješivosti i plodnosti (prihvaćanju djece kao Božjeg dara). Dobro dušobrižništvo temelji se na dobroj dogmatici, jer samo dobro stablo zdravog korijena daje i dobre plodove.
Haynes: Nadbiskup Fernandez izjavio je da je u mnogim pitanjima daleko progresivniji od pape. Kao bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, što biste savjetovali nadbiskupu Fernandezu da čini kako bi štitio doktrinu vjere?
Kardinal Müller: U Latinskoj Americi Crkva je izgubila polovicu svojih članova. U sinodskoj Njemačkoj više od pola milijuna katolika napustilo je Crkvu samo u prošloj godini. U mnogim zemljama su sjemeništa prazna, samostani se zatvaraju, a proces dekristijanizacije Amerike i Europe na sofisticiran i nasilan način vode protuklerikalne “elite”.
Samo budala može govoriti o proljeću u Crkvi i novoj Pedesetnici. Hvalospjevi mainstream medija progresivnim reformatorima još se nisu odrazili na okretanje ljudi Isusu Kristu. Jer samo u Sina Boga živoga oni mogu položiti svoju nadu u životu i smrti.
Razmišljati ovdje još uvijek u starim kulturno-teorijskim kategorijama “progresivno/liberalno i konzervativno” ili svrstavati vjernike na političkoj ljestvici od “desna na lijevo” već je zločinački naivno.
Ono što je važno nije gdje se mi nalazimo na ideološkom spektru, već jesmo li „Bogu objavljenom u Kristu iskazali ‘poslušnost vjere’ i dobrovoljno pristali na njegovu objavu“. Ne orijentirajmo se na ljude i njihove ideologije, nego na Sina Božjega koji jedini može reći: Ja sam put i istina i život. (Iv 14, 6).
Dvojbeno je želi li dotični moj savjet. Što se tiče nauka Crkve o pravoj i spasonosnoj vjeri i onoga što su prefekt i njegov Dikasterij dužni činiti u svjetlu sveopćeg Učiteljstva rimskog prvosvećenika, radije ću dopustiti da oci Drugog vatikanskog sabora kažu: „A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ugodnost pristanka i vjerovanja istini. A da razumijevanje objave bude sve dublje, isti Duh Sveti svojim darovima vjeru sveudilj usavršuje“ (usp. Dei Verbum, br. 5).
