XXVI. O vječnosti pakla
1. „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni“ (Mt 25, 46)
Ne može se reći za svaku muku da je velika muka. Primjerice, kada se bolesniku odreže ruka ili noga, sprži vatrom rak-rana, riječ je o velikoj boli, ali ona s vremenom prestaje. Stoga ne može se reći da je riječ o velikoj muci i patnji. Ali kolika bi bol i muka bila kada bi rezanje noge, ruke ili prženje vatrom neprekidno slijedilo svaki dan u mjesecu?
I lakša bolest, kada se odulji, nesnosnom postane. Ali, što rekoh bolest? I najljepša igra, najugodnija glazba, koja bi trajala za dugo, naime cijeli dan, dosadila bi i od dosade ne bi se mogla slušati. A što kada bi potrajala mjesec? Godinu? Kakav bi bio pakao? Gdje se ne čuje samo jedna te ista igra, jednaka glazba; neće se u paklu osjetiti samo jedna vrsta bolesti; ne trpi se samo bol rezanja udova, nego su ondje sve boli i muke što postoje. Koliko će trajati? Kroz sve vjekove: „ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova“ (Otk 20, 20).
Ovo je istina, koja je od Boga potvrđena na mnogo mjesta u Svetom pismu: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim…“ (Mt 25, 41); „I otići će ovi u muku vječnu“ (usp. Mt 24, 46); „Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen“ (Mk 9, 48) itd. Kao što sol čuva stvari, isto tako vatra u paklu u isto vrijeme, kada osuđenike muči, uzdrži ih na životu.
Kolika bi ludorija bila onog, koji bi za jedan dan zabave, htio sam sebe osuditi da kroz dvadeset ili trideset godina ostane zatvoren u jednoj mračnoj jami? Kada bi pakao trajao sto godina; što vele sto godina? Kada bi trajao samo dvije ili tri godine ipak bi bila velika ludorija radi jedne nevoljne naslade, sama sebe osuditi na takve muke.
No, ovdje se ne radi o trideset, stotinu, ni o tisuću, ni o sto tisuća godina; nego se radi o vječnosti, radi se o neprekidnoj patnji istih muka, koje nikada niti neće prestati, niti imalo blažima postati. Dakle, sveti su imali pravo, kada su za života, stojeći u pogibeljima, uvijek plakali i strahovali. Blaženi Izaija još živući u pustinji u stalnom postu i pokorama plakaše te govoraše: „Ah, nevoljna i tužna mene, gdje još stojim u pogibelji moga izgubljenja!“.
Molitva: Ah, moj Bože, hoću li se opet vraćati na prijašnje grijehe i uvredama pobuđivati Te na srdžbu, da me otpratiš u onu neugasivu vatru, u onaj zatvor tvojih odmetnika, gdje su već mnogi dolje s manje grijeha, nego ih ja imam?
Ah, moj Otkupitelju, umjesto da sam oplakivao nanesene uvrede, još više sam Te poticao na srdžbu. Zahvaljujem Ti, dakle, što si me tolikom strpljivošću do sada čekao; i mnogo Ti zahvaljujem na svjetlosti, koju mi sada daješ i kojom mi pokazuješ moju ludoriju i uvredu, koju sam ti nanio vrijeđajući te tolikim mojim grijesima. Isuse moj, mrzim grijeh i iz sveg srca se kajem; oprosti mi i pomozi mi svojom milošću da te nikada više ne uvrijedim.
Moj Gospodine, ulij u dušu moju straha, kada me vrag stane napastovati da Te nanovo uvrijedim. Bože moj, ljubim Te, neću Te više gubiti. Pomozi mi, Presveta Djevice, daj da se k Tebi utječem u svakoj napasti. Marijo, Ti si moje ufanje.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
