Lipanj se nekada povezivao s vjenčanjima. Danas brak trpi brojne izazove. Ljudi traže sve vrste zamjena; a i kad se odluče vjenčati, to najčešće čine kasnije nego ikad prije.
Za katolike je brak sakrament. To znači da je više od građanske ceremonije, više od „dozvole za našu ljubav“, više od društvene konvencije. To je izjava vjere da ovaj život ima smisao u odnosu s Bogom i vječnošću – čak i ako brak završava smrću.
A ako je brak sakrament, ne zaboravimo njegov sakramental: vjenčani prsten.
Katekizam Katoličke crkve podsjeća da su sakramentali „sveti znakovi koji podsjećaju na sakramente. Oni označuju učinke, posebno duhovne naravi, koji se postižu zagovorom Crkve. Njima se ljudi pripravljaju da prime glavni učinak sakramenata, a razne prigode u životu postaju svete“ (br. 1667).
Sakramentali nas usmjeravaju na naše hodočašće prema spasenju, podsjećaju nas na sakramente i na važnost posvećenja svih životnih trenutaka.
Iako je bit braka u razmjeni privole, vjenčani prsten odavno je dio liturgije. Ali to nije bilo kakav prsten. Nije samo nakit, niti simbol miraza. To je – sakramental.
Katolički vjenčani prsten blagoslivlja se odmah nakon izricanja bračne privole – prva radnja nakon što supružnici postaju muž i žena. Blagoslov ga izdvaja iz svakodnevice, baš kao što se i brak izdvaja iz običnih ljudskih odnosa: nije to samo stvar ovoga svijeta, već dio Božjeg plana spasenja.
Prsten se blagoslivlja kao znak vjernosti i ljubavi, izražavajući temeljne vrijednosti braka. Predaje se u ime Presvetog Trojstva – zajedništva koje sam brak treba oponašati. Vjenčani prsten se time ne nosi samo iz tradicije ili ukrasa, nego kao podsjetnik na poziv i obećanje.
U nekim je kulturama postojala tradicija da se prsten nosi do smrti. U nekima čak i ruka na kojoj se prsten nosi pokazuje je li netko u braku ili udovac.
Vremenom prsten može postati gotovo neprimjetan – poput svakodnevnog predmeta. No, kao što su sakramenti vidljivi znakovi nevidljive milosti, tako su i sakramentali poput vjenčanog prstena vidljivi znakovi milosti već primljene. On je opipljiv podsjetnik na nešto što se lako zaboravi – brak. Upravo zato je izrađen od plemenitog metala: vrijedan je i predviđen da traje. Kao i brak.
Vjenčani prsten znak je svom nositelju: pozitivno – podsjećanjem na brak kao dar, i negativno – podsjećanjem na obveze koje proizlaze iz njega, osobito vjernost. No, on je i znak drugima, sve važniji u današnjem vremenu: simbol predanosti, isključivosti i vjere u brak kao stvarnost koja i dalje ima snagu oblikovati živote.
Kao što svećenici nose rimski ovratnik, a redovnice habit, tako i oženjeni trebaju nositi vjenčano prstenje – da bi svijet znao tko su.
Znakovito je da je kada je, kao mladi Karol Wojtyła, budući papa Ivan Pavao II. napisao dramu o braku, nazvao je Zlatarnica i veliki dio razmišljanja likova usmjerio upravo na značenje vjenčanog prstena – jedan par ih kupuje, drugi pokušava prodati svoj. Pripovjedačev glas zadržava značenje u jednostavnom stihu: „Ovo je zlatarnica.“ Kakav čudan zanat – izraditi predmet koji budi razmišljanja o sudbini…
Znakovito je i da Crkva tradicionalno povezuje sakrament braka sa sakramentalom vjenčanog prstena. To nije slučajnost. Katoličko učenje o braku kao sakramentu jest i ostaje znak proturječja – ne samo svijetu, nego i mnogim kršćanima, osobito protestantima. Brak nije tek promjena građanskog statusa, nije samo „imanje“ – to je duhovni korak, obilježen značajkama koje proizlaze iz same naravi sakramenta: jedinstvo, isključivost, nerazrješivost, zajedništvo, otvorenost životu. Prsten, kao sakramental, daje toj nevidljivoj istini vidljiv oblik.
Zato su, primjerice, puritanci osuđivali vjenčano prstenje. Ne zbog „rezbarenih likova“ ili raskoši, nego zato što su u prstenu prepoznali – i odbacili – njegov sakramentalni karakter. Odbacivali su znak jer su odbacivali ono na što on ukazuje.
Tako i danas, neka vjenčani prsten ostane ono što je oduvijek bio: sakramental koji podsjeća na sve podcijenjeniji, ali nipošto manje važan, sakrament – brak.
