Relativizam, iako sve popularniji u takozvanim „sofisticiranim“ krugovima zapadnog društva, raspada se već pod najblažim preispitivanjem.
Nedavno je Cliffe Knechtle, teolog obrazovan na Yaleu, razgovarao s Tuckerom Carlsonom. Tema razgovora, iako široka, kristalizirala se u jedno pitanje: moralni relativizam. Knechtle je izrekao ono što mnogi već osjećaju – relativizam je u porastu, a naše društvo sve više odbacuje moralne apsolute. On je na to upozorio, no nije otišao dovoljno daleko. Carlson ga je poticao, Knechtle klimnuo glavom, a razgovor se preselio na druge teme. No ova rasprava zaslužuje dublju analizu, jer moralni relativizam nije tek filozofska zanimljivost. On je otrov – i taj otrov nas brzo izjeda.
Knechtle desetljećima debatira sa studentima na sveučilištima, odgovarajući na pitanja o Bogu, moralu i smislu. Susreo se s tipičnim tvrdnjama: „Što je istina za tebe, nije za mene“; „Moral je stvar kulture“; „Apsoluti ne postoje.“ Uvijek je nastojao skeptike barem usmjeriti prema ideji da istina postoji izvan naših osobnih želja. Njegov trud je vrijedan, no ako relativizam jača, na njega se ne može odgovarati tek blagim „gurkanjem“. Potrebno ga je razoriti do temelja.
Moralni relativizam, pojednostavljeno rečeno, vjeruje da dobro i zlo ovise o osobnom stajalištu ili kulturnom kontekstu. Naizgled zvuči tolerantno, mami nas iluzijom potpune slobode. No pod težinom vlastitih proturječja raspada se u prah. Ako je sav moral relativan, tada ne postoji osuda ničega – ni genocida, ni ropstva, ni silovanja. Ako je moral samo kulturna „nošnja“, onda nacistička uniforma nije ništa gora od poslovnog odijela, a gulag nije ništa gori od škole. Relativizam, kad mu se skine maska, ne brani ništa i dopušta sve.
Često se čuje prigovor: „Ali što je s drugim kulturama?“ Da, kulture se razlikuju. Grci su prakticirali infanticid. Asteci su prinosili ljudske žrtve. Neke zajednice još i danas sakate djevojčice u ime „čistoće“. Znači li to da su takve prakse prihvatljive? Ako kažete „da“, odrekli ste se svake moralne podloge. Ne možete tada osuditi ni trgovinu robljem ni holokaust, jer su i oni nekome bili kulturno „valjani“. Ako kažete „ne“, već ste priznali da postoji univerzalni standard po kojem sudite. U oba slučaja – relativizam se ruši.
Isti taj relativizam danas truje i rasprave o imigraciji. Braneći granice proglašava nas se ksenofobima, a očuvanje kulture – netrpeljivošću. Tvrdnja glasi da su sve kulture jednake, pa sve običaje i prakse treba prihvatiti bez otpora. Ali kulture nisu jednake. Neke uzdižu ljudsko dostojanstvo, druge ga gaze. Neke poštuju zakon i red, druge cvjetaju na korupciji i nasilju. Ako se pravimo da su sve kulture izmjenjive, vlastitu ćemo predati na samouništenje. Narod koji odbije braniti svoj moralni temelj u ime relativizma – ne može opstati.
Relativizam također hrani opravdanja za kriminal. Krađa se objašnjava siromaštvom. Nasilje se opravdava „odgovorom na ugnjetavanje“. Ubojstvo se relativizira kao posljedica „drukčijih vrijednosti“. Ako je moral subjektivan, onda je zločinac tek alternativni moralni akter, a kazna ništa drugo do okrutnost. No kad se moral savija, pravda nestaje. Žrtve postaju nevidljive, zajednice se urušavaju, a policija postaje tek dekor. Društvo koje opravdava zločin kroz relativizam zapravo predaje svoje građane grabežljivcima.
Čest izgovor glasi i: „Moral evoluira.“ Na prvi pogled zvuči pametno, no pod povećalom pada u vodu. Da, društva mogu rasti u razumijevanju. Ali rast podrazumijeva mjerilo boljeg i lošijeg. Ako je moral relativan, nema boljeg ni lošijeg, nema napretka – samo mijena. Ne možete tvrditi da smo bolji jer smo ukinuli ropstvo, osim ako već niste priznali postojanje standarda iznad promjenjivih mišljenja. Bez apsoluta nema moralnog napretka. Povijest postaje samo niz praznih kostimiranih predstava.
Pogledajte 20. stoljeće – najkrvavije u povijesti. Totalitarni režimi nisu počivali na krutim moralnim kodeksima, nego upravo na odbacivanju apsoluta. Hitler je objektivni moral ismijavao kao „židovski izum“. Staljin se rugao univerzalnim pravima. Mao je moral proglasio onim što koristi revoluciji. Svaki je apsolut zamijenio – silom. A rezultat je bio pokolj. Kad je istina relativna, sila postaje pravda. A kad sila postane pravda, slabi su zgaženi.
Čak i u „blažim“ suvremenim oblicima relativizam izjeda temelje. U sudnici podriva pravdu. U školama svodi učitelje na zabavljače. U braku nagriza zavjete dok ne izgube smisao. Ako se zakoni mijenjaju prema anketama, oni prestaju biti zakoni. Društvo građeno na relativizmu jest društvo bez sidra. A takvo društvo prvo luta, a onda potone.
Knechtle je bio u pravu kada je podigao uzbunu. Moralni relativizam raste. Studenti, političari, pa čak i svećenici opijeni su njegovim obećanjem slobode. No riječ je o lažnoj slobodi. Jer svijet bez apsoluta svijet je bez dostojanstva, bez pravde i bez smisla.
Istina je jednostavna: moralni relativizam nikada nije prihvatljiv – ni u teoriji, ni u praksi, ni u najmanjoj mjeri. Jer čim prihvatite da je moral relativan, ostajete bez tla pod nogama kada naiđe kušnja – kad diktator gazi slobodu, kad terorist kolje civile, kad nekontrolirana imigracija briše nacionalni identitet. Tada vam ostaju samo dvije opcije: ili reći „Ovo je pogrješno“ – svugdje, za svakoga, uvijek. Ili – ne reći ništa.
