Sveta Elizabeta Ugarska, premda je potjecala iz kraljevske obitelji i bila nasljednica ugarskoga prijestolja, život je posvetila siromašnima i bolesnima. Svoje kratko, samo 24-godišnje življenje ispunila je ulogom predane supruge, majke, trećoredice sv. Franje i neumorne službenice potrebitih. Ljubav njezina života bila je toliko snažna da je samo četiri godine nakon smrti proglašena svetom. Njezin se spomendan slavi 17. studenoga.
1. Kraljevskog podrijetla
Elizabeta je rođena 7. srpnja 1207. u dvorcu Sárospatak u Ugarskoj. Otac joj je bio ugarski kralj Andrija II., a majka Gertruda von Andechs-Meranien, sestra sv. Hedvige Šleske. Odrasla je na kraljevskom dvoru u Wartburgu, kamo je dovedena sa samo četiri godine. U dobi od 14 godina udala se za sedam godina starijeg njemačkog kneza Ludovika IV., s kojim je imala troje djece: Hermana, Sofiju i Gertrudu.
2. Asketski život
Elizabeta je odgajana strogo i pobožno, pod vodstvom franjevca Rudigera i potom norbertinca Konrada. Odmalena je pokazivala veliku osjetljivost za siromašne i bolesne. Osnivala je bolnice – prvu pokraj dvorca Wartburg, kasnije i u Marburgu (bolnica sv. Franje Asiškog). Konrad je pisao papi Grguru IX.: „Dva puta dnevno, ujutro i navečer, osobno obilazi svoje bolesnike, osobitu brigu posvećuje najtežima, popravlja im ležaj i hrani ih.“ Sama je prihvaćala stroge pokorničke vježbe kako „ne bi upala u zamku gospodske oholosti i gledanja na druge s visoka“.
3. Snaga iz Boga i molitve
Unutarnji život Elizabete Ugarske bio je duboko prožet evanđeoskom ljubavlju. Snagu je nalazila u redovitom sudjelovanju na misi i u sabranoj molitvi. Konrad iz Marburga zapisao je: „Unatoč aktivnom životu, rijetko sam susreo ženu tako obdarenu darom kontemplacije. Redovnici i redovnice često su primjećivali da joj je lice blistalo, a oči sjale gotovo poput sunčevih zraka nakon povratka iz molitvene samoće.“
4. Kao udovica predala se Bogu
Elizabeta je kao supruga živjela samo šest godina. U dvadesetoj godini postala je udovica nakon što je njezin muž poginuo u križarskom pohodu cara Fridrika II. Iako je imala mnoge prosce, položila je zavjet udovištva. Prema frankonskom pravu napustila je Wartburg s troje djece, kratko boravila u Eisenachu, a potom se nastanila u Marburgu. Ondje je osnovala bolnicu u kojoj je i sama služila siromašnima. Bila je posvećena odgoju djece, molitvi i djelima milosrđa. Na Konradov poticaj postala je jedna od prvih franjevačkih trećoredica.
5. Izgorjela u služenju najsiromašnijima
Vodeći se primjerom sv. Franje, Elizabeta je odlučila živjeti u potpunoj jednostavnosti. Svoj imetak razdala je siromašnima, a sama je živjela skromno. Danonoćno je služila u bolnici, ne štedeći ni snagu ni zdravlje. Oboljela je i umrla u noći s 16. na 17. studenoga 1231., u dobi od samo 24 godine. Njezin sprovod okupio je brojne vjernike. Pokopana je u novoizgrađenoj ranogotičkoj crkvi u Marburgu, koja je kasnije i dobila njezino ime. Njezini zemni ostatci počivaju u raskošno ukrašenom sarkofagu, jednom od najdragocjenijih djela srednjovjekovne umjetnosti.
6. Kruna svetosti stigla je brzo
Štovanje sv. Elizabete počelo se širiti odmah nakon njezine smrti. Hodočasnici su u velikom broju pristizali na njezin grob. Konrad je sastavio njezin životopis i zatražio pokretanje kanonizacijskog postupka. Papa Grgur IX. poslao je komisiju koja je potvrdila oko 60 čudesnih događaja. Samo četiri godine nakon njezine smrti, 27. svibnja 1235., Papa ju je proglasio svetom. Car Fridrik II., moleći na njezinu grobu, rekao je: „Budući da te nisam mogao okruniti za svjetovnu caricu, krunim te za jednu od kraljica u Božjem kraljevstvu“, položivši zlatnu krunu na sarkofag.
7. Širenje njezina štovanja
Štovanje svete Elizabete širilo se diljem Europe zahvaljujući franjevcima, dominikancima, viteškim redovima i cistercitima, koji su njezin blagdan uvrstili u svoje kalendare već godinu nakon kanonizacije; dominikanci su to učinili 1244. Crkve i kapelice posvećene svetici nalaze se u Mađarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Engleskoj. Hodočašća u Marburg bila su iznimno popularna sve do 1539. kada ih je, u doba reformacije, zabranio hesenski vladar Filip. U Poljsku je njezino štovanje stiglo ubrzo nakon kanonizacije — svjedoči tomu prva crkva posvećena sv. Elizabeti, sagrađena u Wrocławu između 1241. i 1248. Njezinim se primjerom nadahnjuju i elizabetanke, redovnice posvećene djelima milosrđa: brizi za bolesne, siromašne, djecu, starije i zanemarene.
