Potaknuti parolom Donalda Trumpa da treba „Ameriku ponovno učiniti velikom“, diljem Europe sve se češće čuju pozivi da se „Europa ponovno učini velikom“. Taj borbeni poklič – MEGA – preuzeli su populisti koji žele „osloboditi“ Europu iz, kako tvrde, pogubnog zagrljaja Europske unije. To i ne čudi, s obzirom na to da je EU, u očima mnogih, nadgledala kulturni i politički slom nacija uhvaćenih u njezinu nihilističku mrežu.
U takvoj reakcijskoj klimi dobro je podsjetiti se da neprijatelj našega neprijatelja nije nužno i naš prijatelj. Primjerice, politička filozofija koju u svojoj novoj knjizi Il Secolo Multipolare (Multipolarno stoljeće) zagovara Pepe Escobar nudi svojevrsno „uskrsnuće“ Europe, ali na temelju neobične mješavine neopoganske kulture i bezbožnog humanizma.
Ako bi sadašnji, rascjepkani kolektivni Zapad ikada imao priliku biti spašen od kentaura zaborava, piše Escobar, taj bi zadatak morala izvršiti konačna civilizacija-država Zapada: Pallas Athena Italia. Metaforu preuzima s Botticellijeve slike Pallas i Kentaur iz kasnog 15. stoljeća, na kojoj grčka božica mudrosti obuzdava nasilje neukrotivog, anarhičnog kentaura.
U Escobarovu alegorijskom čitanju slike u suvremenom političkom ključu, poganska božica simbolizira moć talijanske civilitas, „najkulturnije i najutjecajnije civilizacije-države u povijesti Zapada“, dok kentaur predstavlja „umjetnu perverziju – Europsku uniju“. U tom spoju poganske Grčke i renesansne Firence, tvrdi Escobar, leži spas Europe: Firenca-Atena protiv Bruxellesa.
Escobar u tome nije usamljen. Tijekom prosinca obilazio je Italiju promovirajući knjigu pod pokroviteljstvom novog pokreta Italianinformazione. U Veneciji je s oduševljenjem primio personaliziranu kapu s natpisom „Make the Roman Empire Great Again“. U Torinu mu je priređen obilazak kompleksa Olivetti, pri čemu je tu globalnu korporaciju opisao kao „jedan od najizvanrednijih eksperimenata industrijskog humanizma u povijesti“. Što točno podrazumijeva pod „industrijskim humanizmom“, nije jasno, ali zvuči zlokobno, nalik „užasnoj snazi“ iz romana C. S. Lewisa ili nečemu što bismo očekivali u orvelovskoj distopiji.
Mnogo je jasniji kada govori o filozofiji koju prihvaća. Oduševljeno piše o „neprocjenjivom“ svesku ranih stoika – Zenona, Kleanta i Hrizipa – te o zbirci talijanskih humanista poput Petrarce, Marsilija Ficina, Leonarda da Vincija i Machiavellija. Pita se mogu li stoici i humanisti spasiti Italiju.
Sudeći po njegovim pokroviteljima iz Italianinformazione, očito misle da mogu. Na njihovoj internetskoj stranici stoji kako Italija ne može ostati na rubu povijesti, da multipolarni svijet koji se oblikuje čeka njezin glas, kulturu i identitet, te da je vrijeme za buđenje kolektivne savjesti, obnovu onoga što je uništeno i povratak čovjeka, istine i slobode u središte. Samo zajedno, poručuju, moguće je vratiti smisao i dostojanstvo riječi „informacija“ i izgraditi sutra dostojno prošlosti.
Koliko god zvučalo nevjerojatno, čini se da Pepe Escobar i ljudi okupljeni oko Italianinformazione smatraju kako Bog ne pripada povijesti Italije. Čovjek je u središtu, dok Bog nema mjesta ni na marginama. Poganstvo Rimskog Carstva idealizira se, humanisti kasne renesanse slave, a nazočnost Krista i Njegove Crkve kroz dva tisućljeća kršćanske ere sustavno se prešućuje.
Kao da su Majka Božja i Dijete izbrisani s povijesnog platna, a ostala je tek prazna periferija. Kao da je božansko uklonjeno iz Danteove Komedije, ostavljajući tek paklenu farsu. Kao da su ruševine Koloseja življe od romaničkih i gotičkih zdanja koja oblikuju europski krajolik.
Dovoljno je usporediti beživotnu ispraznost štovanja davno umrlih božica i idolizacije humanističkog čovjeka s živom prisutnošću Krista u gotičkoj arhitekturi, kako ju je vidio G. K. Chesterton. Za njega je gotika živa i u pokretu, Crkva borbena, arhitektura koja maršira, u kojoj su tornjevi poput kopalja, lukovi se sudaraju poput mačeva, stupovi koračaju poput carskih slonova, a cijela katedrala diše snagom vjere koja ide u bitku.
Chestertonova borbena obrana vjere pokazuje da je kršćanski svijet živ. To je živa stvarnost, jedina koja može spasiti Europu. Izmišljene božice za to su nemoćne. Antropocentrični humanizam, naprotiv, smrtonosan je: otrov koji je opčinio naše pretke i odveo ih od vjere njihovih otaca. On vodi k štovanju tuđih bogova, k obožavanju Cezara i želji da se Rimsko Carstvo ponovno učini velikim.
To su činili Mussolinijevi fašisti i Hitlerovi nacisti. Obojica su idolizirali poganski Rim i moć njegova carstva. Preuzeli su drevni rimski pozdrav otvorenog dlana i pretvorili ga u fašistički i nacistički simbol. Tako je „Ave Caesar“ postalo „Heil Hitler“.
Oni koji Cezaru daju ono što pripada Bogu neprijatelji su svega što je dobro, istinito i lijepo. Čak i ako se bore protiv naših neprijatelja, nikada nam ne mogu biti prijatelji.
A kad je riječ o jedinoj nadi za obnovu i uskrsnuće Europe, dovoljno je prisjetiti se riječi Hilairea Belloca: europska građevina, sagrađena na plemenitim temeljima klasične antike, oblikovana je kroz Katoličku crkvu, po njoj postoji, s njom je sukladna i opstati može jedino u njezinu kalupu.
Europa će se vratiti vjeri ili će propasti.
