Odgovor na pitanje „Što je istina?” jasno se nalazi u Božanskoj objavi. Prvo, konačna istina jest da je Bog ljubav. Drugo, istina je da Bog želi s nama podijeliti svoju ljubav, svoga Duha Svetoga. Treće, istina je da tek kada Božja ljubav prožme i ispuni ljudsku ljubav svojom vlastitom ljubavlju možemo biti otvoreni primiti tu ljubav sve snažnije i djelotvornije. Četvrto, istina je da što više primamo Božju ljubav, to više postajemo ono što uistinu jesmo, oslobađajući se moralnog nereda koji su od nas načinili grijeh i sebičnost.
Isus Krist nije došao samo da nam to objavi, nego i da nam pokaže kako se otvoriti toj ljubavi: onim što je naučavao i načinom na koji je živio. Zato je način života koji je Krist uspostavio kako bi stvorio najbolje moguće okruženje za primanje Božje ljubavi, Duha Svetoga, nazvan duhovnim životom. Proučavanje načina na koji se taj duhovni život treba živjeti nazvano je duhovnom teologijom. Stoga ne postoji važnije područje proučavanja, jer bez njega pristup Božjoj ljubavi ostaje trajno ograničen.
Kada sam potkraj pedesetih godina počeo studirati teologiju nakon dvije godine filozofije, glavni su predmeti bili sustavna teologija, moralna teologija, kanonsko pravo, crkvena povijest, Sveto pismo i liturgija. Predmet koji bi se zvao duhovna teologija jednostavno nije postojao. Posljedično, nije bilo ni pouke o tome kako razviti molitveni život koji vodi do kontemplacije, za koju je sveti Toma Akvinski tvrdio da jedina može otvoriti put primanju njezinih plodova. To su ulivene krjeposti, darovi i plodovi Duha Svetoga, kojima su bili prožeti i sam Kristov život i život prvih katoličkih zajednica utemeljenih na obitelji. One su bile toliko žive Božjom ljubavlju da su poput duhovnog zračenja širile plodove kontemplacije, omogućujući im da u kratkom vremenu preobraze pogansko Rimsko Carstvo u kršćansko.
Kada se, više od tisuću godina poslije, ponovno rodila nova, Kristom nadahnuta katolička duhovnost, proširili su je diljem Europe novi prosjački redovi: dominikanci, franjevci, karmelićani, augustinci i njihovi brojni laički sljedbenici. Kada su se našli na udaru starijih i već ustaljenih redova, sveti Toma Akvinski branio ih je objašnjavajući njihovu pravu svrhu postojanja. Njihov je zadatak, isticao je, prije svega kontemplirati, a zatim drugima prenositi plodove svoje kontemplativne molitve.
Bez ploda onoga što se tradicionalno naziva prvom od ulivenih teoloških krjeposti, a to je ljubav, oni ne mogu ni započeti. Ne mogu ni početi jer bez te ljubavi ne mogu ni uzvratiti Božju ljubav u molitvi, a kamoli primiti druge teološke krjeposti, kardinalne krjeposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti, kao ni više od šezdeset ulivenih moralnih krjeposti. Uz to dolaze darovi i plodovi Duha Svetoga, bez kojih, kako bi rekao sveti Toma, pravi katolički apostoli ne mogu ni postojati, a kamoli djelovati.
Ako su sve te milosti doista ulivene i stoga od Boga, tada se sve daruju postupno, ali istodobno, kako je naglašavao sveti Franjo Asiški, i to svima, bez obzira na to koliko netko bio neznatan u očima svijeta. Zato su se one u savršenstvu najprije očitovale u mladoj djevojci koja je živjela u Nazaretu prije više od dvije tisuće godina, kako je objašnjavala Julijana iz Norwicha, a zatim i u bezbrojnim siromašnim i poniznim kršćanima koje smo tijekom sljedećih stoljeća nazivali svetcima.
Kada sam shvatio da se predmet duhovne teologije, u kojem bi se poučavalo o molitvi i kontemplaciji, a time i o načinu primanja njihovih plodova, uopće ne predaje tijekom moje svećeničke formacije, bio sam zaprepašten i pomislio da je riječ o jedinstvenom propustu. Nažalost, bio sam u krivu. Nije se radilo o iznimci. Tijekom sedamdesetih godina, dok sam bio ravnatelj jednog centra za konferencije i duhovne obnove te predavač mistične teologije u Rimu, otkrio sam da je moje iskustvo gotovo univerzalno.
To zastrašujuće saznanje potvrđivalo se iznova tijekom osamdesetih godina, kada sam bio pozivan putovati diljem svijeta kako bih propovijedao, poučavao i držao predavanja o, za mnoge, neobičnim idejama koje sam iznosio o kontemplativnoj molitvi. Otkrivao sam da gotovo nitko za nju nije ni čuo, a kamoli je prakticirao. Ne govorim samo o crkvenom vodstvu, koje je danas često na meti kritika katoličke inteligencije, nego i o samoj toj inteligenciji koja često ne razumije o čemu govorim, premda se složno okuplja u kritici vodstva zbog moralnog posrnuća koje proizlazi iz stalnog počinjenja grijeha protiv Duha Svetoga.
Katolička inteligencija taj grijeh protiv Duha Svetoga često čini iz neznanja, koje možda nije uvijek njihova krivnja, ili pak iz oholosti koja duhovno slijepe vodi prema najtežem grijehu. Posljedica zatvaranja Duhu Svetomu jest lišenost svih ulivenih krjeposti te darova i plodova Duha Svetoga, bez kojih Katolička crkva ne može djelovati kao Mistično Tijelo Kristovo, s Kristom Kraljem koji nad njom vlada. Kako može vladati ako je jedini način primanja njegove vlasti ljubav za koju nemamo vremena?
Već generacijama katolička inteligencija, odnosno katolički humanisti, snažnije su pod utjecajem „doba prosvjetiteljstva” nego „doba svetaca i mučenika” iz ranih kršćanskih stoljeća. Čvrsta stijena razuma čini im se sigurnijim temeljom za življenje vjere od, kako misle, nečeg neodređenog poput mistične molitve koju nazivamo kontemplacijom, iako je upravo ona bila temelj na kojem je naša vjera izgrađena. Ljubav nije nerazumna, nego nadrazumna, i stoga jedina sila sposobna zadovoljiti najdublje ljudske potrebe i čežnje.
Ponovno pročitajte uzvišenu duhovnu teologiju svetog Pavla. Zatim pročitajte kako je proveo oko deset godina u kontemplativnoj molitvi prije nego što je uopće započeo svoje poslanje apostola pogana i prije nego što je napisao svoje poslanice. Prisjetite se njegovih riječi iz Druge poslanice Korinćanima, gdje govori o uzvišenim mističnim iskustvima koja je već bio proživio.
Ta se iskustva mogu razumjeti tek čitanjem djela poput Unutarnjeg dvorca svete Terezije Avilske ili Tamne noći duše svetog Ivana od Križa, kroz koju, kao nužno pročišćenje, svatko mora proći prije nego što iskusi takve milosti. Sveti Pavao to pročišćenje naziva novim nutarnjim obrezanjem koje čovjeka priprema za sjedinjenje s Kristom.
Kako bi sveti Pavao mogao ustrajati nakon tolikih patnji: zatvora, mučenja, mnogih batinanja i bičevanja, sve do konačnog mučeništva? Filozofska utjeha i stoička smirenost „doba razuma” zasigurno ga ne bi mogle ni nadahnuti ni održati. Ono što se dogodilo njemu dogodilo se i drugim apostolima, ali je, nažalost, to danas gotovo posve zaboravljeno.
Kao studenti liturgije učili smo da ćemo kao svećenici postati služitelji sakramenata po kojima Krist neprestano izlijeva svoju ljubav na sve koji ih primaju. No nitko nas nije poučio kako druge naučiti primati tu ljubav, kako je u molitvi usvajati i živjeti, pa je stoga bilo gotovo neizbježno da i naše zajednice ostanu duhovno neplodne poput nas samih. To je značilo i da liturgija lako može postati tek izraz naših najdubljih želja, pobožnih ideja ili osjećaja, a ne stvarni susret s Božjom ljubavlju.
Premda sam prije gotovo četrdeset godina bio marginaliziran jer sam govorio o posljedicama katoličanstva bez kontemplacije, kasnije sam se s tim iskustvom suočavao još mnogo puta. Nisu me isključivali u Rimu, nego u krugovima katoličke inteligencije, koja upravlja mnogim katoličkim izdavačkim kućama, novinama i časopisima.
Kada se ipak dogodi da uspijem objaviti knjigu ili članak, mnogi vjernici pitaju zašto se o tim stvarima nije govorilo ranije. Odgovor je jednostavan: ako pastiri nisu poučeni istinskoj tradicionalnoj molitvi i kontemplaciji, što tek reći o ovcama čije je neznanje o autentičnom katoličkom duhovnom životu često vrlo duboko.
Odrastao sam četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, pa mogu posvjedočiti da ni tada stvari nisu bile savršene. Nostalgija često iskrivljuje stvarnost, osobito kada se odnosi na vjeru prethodnih generacija.
Sjećam se više od dvadeset svećenika koji su me poučavali u internatu. Svako jutro brzo bi služili svoje mise na bočnim oltarima, bez ikakve vidljive priprave ili zahvale nakon mise. Najbrži bi završio za sedamnaest minuta, najsporiji za dvadeset i pet. Znali smo to jer su učenici vodili svojevrsnu okladu tko će taj dan biti najbrži.
Troje od njih kasnije je razotkriveno kao zlostavljači. Rektor škole pojavio se na glavnim vijestima BBC-a kao jedan od najvećih pedofila koji nikada nije bio osuđen. Tijekom jednog noćenja u drugoj katoličkoj školi i mene je jedan svećenik pokušao zlostavljati.
Spominjem to samo kako bih pokazao da prošlost nije bila onako idealna kako je ponekad zamišljamo. Duhovna teologija nije nestala nakon Drugoga vatikanskog sabora, nego mnogo prije njega.
Prazninu nastalu nestankom autentične katoličke duhovnosti postupno je ispunila neka vrsta društveno-psihološke duhovnosti. Ono što je prije prvenstveno činio Duh Sveti sada se pokušava postići ljudskim naporima, često uz pomoć suvremene psihologije. Mnogi koji se danas nazivaju „modernim duhovnim teolozima” zapravo promiču takav pristup i vrlo malo znaju o tradicionalnoj katoličkoj duhovnosti.
Bez prave duhovne teologije liturgija, koja se često smatra posljednjim uporištem duhovnosti, postaje tek vanjski oblik bez unutarnjeg života. Oduzme li se unutarnja ljubav i kontemplativni život, i najuzvišenija liturgija može se pretvoriti u ono što je sveti Pavao nazvao zvukom gonga i zveketom cimbala.
Posljednja istina jest da danas često više ni ne znamo što je istina, niti tko je Istina, niti kako Istinu primiti. Zato nema mnogo smisla stalno se sablažnjavati skandalima koji potresaju Crkvu, dok se jednaki nemiri nalaze i u nama samima. Sveta Katarina Sijenska podsjećala je riječima: „Nevolja svijeta sam ja.”
Ako nastavimo živjeti zatvoreni Duhu Svetomu, lako ćemo se naći na putu postupnog udaljavanja od Boga. Ako se taj pad ne zaustavi, završit će konačnim odvajanjem od istine koja je sam Bog.
Ako želite znati što učiniti sada, bez odgađanja, sjetite se da imate Majku koja nas stalno poziva da se vratimo istini riječima koje je često ponavljao i njezin Sin: obraćenje, molitva i žrtva.
Umjesto beskrajnih nagađanja o apokaliptičnim događajima, svakodnevno se kajte, molite i prinosite žrtve Bogu. Žrtvujte ono što je možda najdragocjenije što posjedujete: svoje vrijeme. Osobito vrijeme za svakodnevnu molitvu koja će, uz Marijinu pomoć i vaš ustrajan hod, uvijek voditi prema kontemplativnoj molitvi i prema onome što je sveti Toma Akvinski nazvao nezamjenjivim plodovima kontemplacije.
