Poraz Sotone nije jedini plod žrtve našega Spasitelja: čovjek, iako zemaljsko i grješno biće, pozvan je biti uzdignut sa zemlje prema nebu.
Kako nas podsjeća Prosper Guéranger, danas započinjemo brojiti dane koji prethode smrti – žrtvi Jaganjca Božjega. Evanđelje po Ivanu u dvanaestom poglavlju govori kako je to šesti dan prije Pashe.
Isus se nalazi u Betaniji, gdje se u Njegovu čast priređuje gozba. Prisutni su Lazar, kojega je Isus uskrisio, a gozba se održava u kući Šimuna Gubavca. Marta se brine za posluživanje, dok Marija Magdalena, vođena nutarnjim nadahnućem, naslućuje skoru smrt i ukop svoga Učitelja te Ga pomazuje dragocjenim mirisom.
Sveto Evanđelje, koje često zadržava otajstvenu suzdržanost kada je riječ o Isusovoj Majci, ne spominje izričito njezinu prisutnost u Betaniji, no nema sumnje da je ondje bila. Tu su i apostoli, okupljeni oko Isusa. Dok se u ovom selu, udaljenom oko dvije tisuće koraka od Jeruzalema, okupljaju Njegovi prijatelji, grad postaje sve neprijateljskiji. Ipak, Isus će već sutra javno ući u Jeruzalem.
Marijino srce ispunjeno je tugom, Magdalena je obuzeta bolju – sve upućuje na to da se približava sudbonosni dan.
Crkva je Evanđelje koje opisuje ovaj događaj pridržala za ponedjeljak, jer se u Rimu nekada na ovaj dan nije održavala postajna liturgija, kako bi Papa mogao predahnuti prije napora Velikog tjedna. Ipak, toga su se dana čuvala dva važna običaja. Papa je dijelio posvećene čestice svećenicima za cijeli Veliki tjedan, a istodobno je osobno dijelio milostinju siromasima, kako bi im bila dostatna za dane kada će zbog dugih obreda biti otežana briga za potrebite.
Ovi običaji simbolično su povezivani s Marijinim činom pomazanja – darom ljubavi i predanja.
U liturgiji se čita i ulomak iz knjige proroka Jeremije (18,18-23), u kojem pravednik trpi progon i nepravdu. Njegove teške riječi protiv neprijatelja izazivaju strahopoštovanje, no u njima Crkva vidi pralik Krista. Ovo proroštvo ispunilo se najprije u razorenju Jeruzalema, a potom još strašnije nakon što je narod odbacio i razapeo samoga Sina Božjega.
Narod koji je očekivao Mesiju uzvratio je zlo za dobro. Krist, koji je neprestano molio za njih i iskazivao milosrđe, bio je odbačen. U svojoj zaslijepljenosti povikali su: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Mt 27,25). Time su na sebe navukli strašnu kaznu.
Ovaj primjer opomena je i svakom čovjeku koji poznaje Krista, a ipak Ga odbacuje. Stoga smo pozvani na strah Božji, ali i na molitvu – osobito za obraćenje onih koji ustraju u grijehu.
Evanđelje (Iv 12,10-36) nastavlja opisivati kako su veliki svećenici odlučili ubiti i Lazara, jer su mnogi, vidjevši njegovo uskrsnuće, povjerovali u Isusa. Sljedećeg dana mnoštvo Ga dočekuje s palmama i klicanjem: „Hosana!“ Isus ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu, ispunjavajući proročanstva.
U isto vrijeme farizeji priznaju svoju nemoć: „Sav svijet ide za njim.“ Među okupljenima nalaze se i pogani koji žele vidjeti Isusa, znak da će se spasenje proširiti na sve narode.
Isus tada objavljuje da je došao čas Njegove proslave: „Ako zrno pšenice, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko ga prezire na ovome svijetu, sačuvat će ga za vječni život.
Iako osjeća tjeskobu, Isus prihvaća svoju žrtvu: „Oče, proslavi ime svoje!“ Glas s neba potvrđuje Njegovo poslanje. Njegova smrt donosi sud svijetu i pobjedu nad Sotonom.
„Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“, kaže Isus, naviještajući svoju smrt na križu. Time otkriva da Njegova žrtva nije samo pobjeda nad zlom, nego i uzdignuće čovjeka prema Bogu.
Njegovi neprijatelji, unatoč očitim znakovima, ostaju zaslijepljeni mržnjom. Čak i Lazara, živog svjedoka čuda, žele ukloniti. Isusov svečani ulazak u Jeruzalem samo dodatno raspiruje njihovu zavist.
Ipak, Isus gleda dalje od patnje prema spasenju čovjeka. Njegove riječi otkrivaju dubinu Njegova Srca i pozivaju nas da u danima Velikog tjedna dublje promišljamo o otajstvu križa.
U završnim molitvama Crkva zaziva Božju zaštitu i milosrđe, moleći da vjernici, očišćeni od grijeha, mudro koriste dobra ovoga života kako bi zadobili vječni.
Stare liturgijske molitve vapiju: „Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!“, prizivajući oproštenje i obraćenje.
Na kraju, pobožnost se usmjerava i prema Blaženoj Djevici Mariji. Križ i Majka stoje zajedno kao dva stabla života – Krist, plod koji spašava, i Marija koja Ga svijetu daruje. Tko prihvati križ, naći će i Majku; tko prihvati Majku, bit će doveden pod križ.
Ovaj spoj otkriva dubinu otajstva spasenja i poziva nas da, nasljedujući Krista, i sami prinesemo svoje živote Bogu, kako bismo, kroz križ, došli do uskrsnuća i života vječnoga.
