Priznajem, ponekad se dam zavarati. Kada mi profesionalno ide dobro, kada izborni rezultati budu onakvima kakvima sam se nadao, kada se čini da se dobro slažem sa svima oko sebe, lako se uljuljam u misao da sam u miru sa svijetom. A onda me, poput udara groma, stvarnost podsjeti na istinu: svijet nije moj prijatelj.
Vjerujem da je većina vas doživjela nešto slično. Ako niste, samo pričekajte. Hoćete. Možda ne ovoga mjeseca ili ove godine, ali u nekom trenutku, koliko god vam se činilo da su vam zvijezde naklonjene, shvatit ćete da ćete se, unatoč ljepoti života i osobnim ili profesionalnim uspjesima, morati suočiti s neugodnom činjenicom: svijet je često odlučno protiv vas. Dovoljno je prisjetiti se svetog Klaudija La Colombièrea.
Sveti Klaudije ušao je u Družbu Isusovu 1658., a zavjete je položio 1660. Postao je duhovnik i promicatelj svete Margarete Marije Alacoque, poznate po pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu. Činilo se da ga čeka velika crkvena karijera. Godine 1676. poslan je u London kao propovjednik katoličke vojvotkinje od Yorka, što je bila iznimno važna služba u protestantskoj Engleskoj, tada izrazito neprijateljski raspoloženoj prema Katoličkoj crkvi.
No samo dvije godine kasnije uhićen je i protjeran iz Engleske – zato što je bio isusovac. Vrijeme provedeno u engleskom zatvoru dodatno mu je narušilo ionako krhko zdravlje. Umro je 1682. od teškog krvarenja. Imao je samo 41 godinu.
Danas, s odmakom od više stoljeća, možemo reći: ipak je svetac. Ljudi i dalje čitaju njegove knjige, mole mu se, a njegovo je ime povezano s jednom od najomiljenijih pobožnosti u Crkvi – pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu. Ali umro je mlad. I, ljudski gledano, njegova je smrt bila tragedija. Koliko je još mudrosti mogao podijeliti? Koliko je još života bilo pred njim u svijetu koji ga je, barem u katoličkoj Europi, poštovao?
No sveti Klaudije na to očito nije gledao tako. Pisao je kako svijet ne zaslužuje naše brige te da one pripadaju Bogu i spasenju naše duše. To je opomena koju bismo trebali imati na umu, neovisno o tome koliko nam trenutačno dobro ide.
Posebno je dojmljivo koliko su njegove riječi aktualne danas. Opsjednuti smo time kako nas drugi vide. Na društvenim mrežama pažljivo oblikujemo vlastitu sliku, uređujemo dojmove, biramo kutove, riječi i trenutke. Sveti Klaudije na to odgovara jednostavno: svijet je neprestano pretvaranje. Govori o maskama koje stavljamo čim stupimo u društvo, o želji da budemo viđeni, o promatranju tuđih slabosti i interesima koji se skrivaju iza lijepih lica. Teško je zamisliti precizniji opis identiteta koje danas gradimo na internetu.
Ako smo razboriti, pokušavamo postaviti granice onome što gledamo i slušamo. Ali i najoprezniji osjećaju pritisak i zavodljivost grijeha. Sveti Klaudije upozorava da svijet svoje zamke ne skriva. Naprotiv, on ih razglašava, pokazuje i nudi. Pisao je u vremenu kada je Europa još uvijek bila formalno kršćanska, bilo katolička bilo protestantska, a ipak je jasno vidio koliko čovjek lako može biti zaveden.
Što bi tek rekao danas, kada je i obično čitanje vijesti ili listanje društvenih mreža često praćeno seksualiziranim oglasima, agresivnim sadržajem i stalnim pozivima na rastresenost? Njegove su riječi upozorenje o mjestima na koja odlazimo, društvu koje biramo i medijima koje konzumiramo.
Svi znamo priče o naizgled bezazlenim navikama koje su s vremenom postale ovisnosti. Nešto što je počelo kao razonoda pretvorilo se u pritisak koji je, na iznenađenje same osobe, odjednom postao gotovo nemoguće nadvladati.
Što onda katolik treba učiniti?
Sveti Klaudije ne poziva sve ljude da doslovno napuste svijet. Ne zagovara bijeg od života, obitelji, rada ili društvenih odgovornosti. Naprotiv, piše da bi, kada bi mogao, sve ljude rado vodio prema nebu „putem ruža“. Ali kako se „povući“ iz svijeta dok radimo, odgajamo djecu, sudjelujemo u javnom životu i živimo svakodnevicu?
Većina nas nije pozvana na samotnički život molitve. No svi smo pozvani njegovati duhovni stav unutarnje odvojenosti. Naše srce, kaže sveti Klaudije, premaleno je da bi istodobno pripadalo i svijetu i spasenju duše. Život je prekratak za dvije tako različite brige.
Ako smo se uljuljali u misao da je ovaj svijet jednostavno dobro i ugodno mjesto, bez napetosti koje ugrožavaju naš duhovni život, možda je vrijeme za ozbiljno preispitivanje.
Ne treba mnogo nabrajati da bismo prepoznali gdje se te napetosti nalaze. One prijete svima: oženjenima, neoženjenima, redovnicima i laicima. Kontracepcija, surogatstvo, umjetna oplodnja. Ogorčenost, gorčina i mržnja prema političkim protivnicima. Pornografija, alkohol, lijekovi i druge ovisnosti. Karijerizam. Opsesija statusom. Vječna potraga za sljedećim luksuznim putovanjem.
Sve su to napasti s kojima se kršćani svakodnevno susreću. Sveti Klaudije piše da će onaj tko slijedi Kristova načela neizbježno doći u sukob s običajima svijeta. A ako ne osjećamo nikakvu napetost između svijeta i kršćanskog života, možda je vrijeme da se zapitamo – što bi o tome rekao Krist?
