Tko određuje što je evanđeoska istina? Mistično Tijelo Isusa Krista, odnosno Katolička crkva. Zato Crkva prethodi Bibliji i upravo nam je Crkva predala Bibliju.
Ovo je uređena i skraćena verzija razgovora Josepha Pearcea s poljskim znanstvenikom Janom Franczakom koji je objavljen u poljskom časopisu PCh24.pl.
U jednom od naših ranijih razgovora objasnili ste zašto se ne možemo ograničiti isključivo na čitanje Biblije te zašto je važno čitati i druge tekstove. Rekli ste da nam je Bibliju dala Crkva. Jedan je čitatelj komentirao da se time Crkva stavlja iznad Biblije, što je nazvao bogohuljenjem. Kako odgovarate na takvu primjedbu?
„Naprotiv, riječ je o bibliolatriji – obožavanju knjige. Katolička crkva mistično je Tijelo Isusa Krista, dok je knjiga samo nešto što je to mistično Tijelo darovalo svijetu.
Autori biblijskih knjiga bili su nadahnuti Duhom Svetim, a osobito autori evanđelja. No upravo je Crkva – mistično Tijelo Kristovo – odlučila koje su knjige vjerodostojne, koje će biti uključene u biblijski kanon, a koje će ostati apokrifne. Apokrifni spisi mogu sadržavati istinite elemente, ali nisu nositelji pune evanđeoske istine.
Tko, dakle, određuje što je evanđeoska istina? Mistično Tijelo Isusa Krista, odnosno Katolička crkva. Zato Crkva prethodi Bibliji i upravo nam je ona predala Bibliju. Obožavati knjigu umjesto Osobe koja nam je tu knjigu dala – Isusa Krista preko svojega mističnog Tijela, Crkve – oblik je idolopoklonstva, a time i bogohuljenja. Problem nije u Crkvi, nego u idoliziranju samoga teksta“, kaže Pearce.
Na primjedbu da mnogi možda ne shvaćaju da je Crkva doista Kristovo mistično Tijelo, Pearce odgovara kako mnogi Crkvu promatraju isključivo kao ljudsku instituciju, usporedivu s državom ili Ujedinjenim narodima.
„Katolička crkva nije samo još jedna politička institucija. Moramo ispravno razumjeti njezinu narav. Najveći dio Crkve čini proslavljena Crkva na nebu – svetci i anđeli u Božjoj prisutnosti. Ovdje na zemlji nalazi se Crkva vojujuća, Crkva koja djeluje u vremenu i prostoru. No sve zajedno – proslavljena Crkva na nebu, trpeća Crkva u čistilištu i vojujuća Crkva na zemlji – čini mistično Tijelo Isusa Krista. Ako Crkvu promatramo samo kao ljudsku organizaciju, vrlo brzo ćemo zalutati.“
Bez Biblije nema razumijevanja zapadne civilizacije
Pearce smatra da je Biblija ključna za razumijevanje zapadne kulture, književnosti i umjetnosti.
„Kada smo govorili o klasičnoj književnosti – Homeru, Vergiliju ili Sofoklu – naglašavao sam da bez njih ne možemo razumjeti najveća djela zapadne književnosti. No još je važnije da ne možemo razumjeti zapadnu književnost bez poznavanja Biblije.
Kod Shakespearea nailazimo na bezbroj biblijskih aluzija. Shakespeare je poznavao Bibliju, a poznavala ju je i njegova publika. Primjerice, kada Hamlet spominje da ni vrabac ne može pasti na zemlju bez Božjeg znanja, riječ je o aluziji na evanđeoski odlomak. Razumijevanje takvih poveznica otvara dublju razinu značenja drame i omogućuje njezino potpunije tumačenje.“
Tolkien i Lewis kao put prema Kristu
Govoreći o djelima J. R. R. Tolkiena i C. S. Lewisa, Pearce ističe da i ona postaju razumljivija u svjetlu Biblije.
„Svi smo pozvani stvarati učenike i naviještati Evanđelje. No ljude moramo susresti ondje gdje jesu, a ne ondje gdje bismo željeli da budu. Mnogi ne poznaju Bibliju, ne zanimaju se za kršćanstvo ili su mu čak neskloni. Kada čitaju Gospodara prstenova, često i ne slute da čitaju djelo koje je duboko kršćansko ili, kako je sam Tolkien rekao, ‘u svojoj biti religiozno i katoličko djelo’.
Postupno otkrivaju da ih privlače ideje objektivnog dobra i zla te spremnosti na žrtvu za druge, a sve su to temeljno kršćanske vrijednosti. Tako se njihove predrasude prema kršćanstvu slabe, a oni se približavaju Kristu.
Neki će pobjeći čim ugledaju Bibliju. Zato je potrebno pronaći druge načine evangelizacije. Dobra književnost može postati most koji čovjeka vodi prema istini“, objašnjava Pearce.
Bibliju treba čitati u svjetlu Krista
Na usporedbu da su Biblija i velika književna djela poput zrcala koja prenose svjetlo prošlosti u sadašnjost, Pearce odgovara da upravo Biblija najdublje otkriva čovjeka samome sebi.
„Velika književnost također nam pomaže upoznati sebe, ali ne na način na koji to čini Biblija. Tolkien je govorio da dobre bajke čovjeku pružaju zrcalo u kojem vidi vlastitu narav. Potrebno je promatrati sebe iz različitih kutova kako bismo se bolje razumjeli.
No Bibliju uvijek moramo čitati u svjetlu Krista. Ne smijemo joj pristupati subjektivistički ili relativistički, niti prema protestantskom načelu sola scriptura, jer ćemo tada u tekst projicirati vlastite predrasude i oholost. Umjesto istinskog zrcala dobit ćemo iskrivljenu sliku samih sebe.
Bibliju treba čitati u svjetlu Krista, a to znači i u svjetlu Crkve. Potrebno je nadići doslovnu razinu teksta i promatrati ga u njegovu punom kontekstu. Bez konteksta nema ni pravoga razumijevanja.“
Najdraže biblijske knjige
Na pitanje o omiljenoj biblijskoj knjizi Pearce bez oklijevanja izdvaja Proslov Ivanova evanđelja.
„To je prekrasna pjesma nevjerojatne dubine koja se izgovara na kraju svake tradicionalne latinske mise. Teško je zamisliti nešto uzvišenije, ne samo u Bibliji nego i u cjelokupnoj književnosti.
Od starozavjetnih knjiga najdraža mi je Knjiga o Jobu. Bila je omiljena i Chestertonu. Naravno, volim i Psalme, njih je nemoguće ne voljeti.“
Franczak pak ističe da mu je najdraža Knjiga o Joni, ponajprije zbog njezina humora i višeslojnosti.
Pearce se s tim slaže te podsjeća kako Crkva uči da Bibliju treba čitati književno, a ne samo doslovno.
„Knjige o Joni i Jobu treba čitati i na doslovnoj i na alegorijskoj razini. One unaprijed nagovješćuju i usmjeravaju prema svojem ispunjenju u osobi Isusa Krista. Osim toga, govore i o nama samima te o našem vječnom odredištu.
Knjiga o Jobu istodobno je i veliko književno djelo. Na neki način riječ je o misteriju koji se bavi istim pitanjem koje postavlja Sofoklo u Kralju Edipu – zagonetkom patnje. Razumljivo je da ljudi trpe zbog vlastitih pogrješaka ili grijeha. No što je s onima koji pate premda nisu ništa skrivili?
Upravo se tim pitanjem bavi Knjiga o Jobu. Konačan odgovor ne dolazi sve dok ne ugledamo najveću nevinu žrtvu – Isusa Krista na križu. Tada shvaćamo što ljubav doista znači.
Nije riječ o traženju krivaca niti o procjeni jesmo li više sagriješili ili više bili žrtve tuđih grijeha. Pozvani smo uzeti svoj križ i moliti Krista da nam pomogne nositi ga, bez obzira na razlog zbog kojeg ga nosimo. Sam križ postaje blagoslov, a Krist je obećao da će teret biti lak ako ga nosimo s Njim. To je put prema nebu.“
