Kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Dikasterija za nauk vjere, objavio je komentar nakon što je Sveta Stolica odbacila njemački prijedlog kojim bi se laicima omogućilo propovijedanje tijekom mise.
Kako ističe, homilija i liturgija riječi čine liturgijsko jedinstvo s euharistijskim slavljem. Kardinal je pritom pozvao da se odustane od zahtjeva za prenošenjem takvih ovlasti na laike, ocijenivši ih ideološki motiviranima i štetnima.
„Svećeničke se ovlasti ne mogu proizvoljno dijeliti i, prema funkcionalističkim kriterijima, povjeravati vanjskim osobama”, napisao je kardinal Müller u komentaru objavljenom na portalu kath.net.
Osvrnuo se na priopćenje Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koje podsjeća da je homilija sastavni dio liturgije riječi. Njezino je propovijedanje ostvarivanje službe poučavanja (munus docendi), koja je po sakramentu reda povjerena svećenicima i đakonima. Stoga se homilija ne može zamijeniti govorom koji bi tijekom mise održala osoba laik.
Jedan čin bogoštovlja
Drugi vatikanski sabor naglasio je da se tijekom mise liturgija riječi i euharistijska liturgija „tako tijesno povezuju da tvore jedan čin bogoštovlja”. Riječ je, navodi Müller, o jedinstvenom činu štovanja Trojedinoga Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu, božanskoj Osobi Riječi.
Krist je zato prisutan u Crkvi po naviještanju Božje riječi i slavljenju svetih sakramenata.
Sakramentalni znak, odnosno sakramentalni čin, sastoji se od čujnih riječi i vidljivih radnji. Svećenička se vlast, ističe kardinal, ne odnosi samo na dio mise koji vrhunac doseže u prinošenju Kristove žrtve te pretvorbi kruha i vina u sakramentalno Tijelo i Krv Kristovu, nego na cijeli sakrament euharistije.
Laici mogu predvoditi druga slavlja
Kardinal Müller pritom naglašava da se pobožnosti, kateheze i slavlja Božje riječi mogu održavati kao zasebna slavlja pod vodstvom laika kojega je za to ovlastio biskup.
Međutim, dodaje, nije dopušteno odvajati dio liturgije riječi od euharistijskog dijela mise te dopustiti da prvi dio, u obliku homilije, predvodi laik, a drugi slavi zaređeni svećenik.
Podsjetio je i na kritike koje je u doba reformacije iznio Martin Luther, smatrajući da se svećenici i biskupi ne smiju svesti samo na služitelje obreda, nego trebaju biti i služitelji Božje riječi.
Tridentski sabor, nastavlja Müller, potvrdio je da su sakramentalno zaređeni svećenici ustanovljeni od Krista kao služitelji i Riječi i sakramenata. Pozvao se i na svetog Justina Mučenika, koji je u svojoj Apologiji opisao kako predstojnik tumači apostolske spise i Evanđelja, a zatim predvodi euharistijsko slavlje, dok mu đakoni pomažu u dijeljenju pričesti.
Služba riječi, sakramenata i vodstva
Drugi vatikanski sabor naglasio je jedinstvo svećeničke službe u naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i vođenju Crkve. Biskupi i prezbiteri, navodi se u konstituciji Lumen gentium, sakramentom reda su suobličeni Kristu, vrhovnom i vječnom svećeniku, kako bi naviještali Evanđelje, bili pastiri vjernika i slavili Božje bogoslužje.
U skladu s trajnom praksom i naukom Crkve, Dikasterij za bogoštovlje potvrdio je da je homilija tijekom mise njezin sastavni dio te da po sakramentu reda pripada svećeniku koji predsjeda slavljem, uz pomoć đakona koji u skladu sa svojim stupnjem reda sudjeluju u toj službi.
„Svećeničke se ovlasti ne mogu proizvoljno dijeliti i funkcionalistički povjeravati drugima, osim ako se potpuno ne niječe sakramentalno svećeništvo”, poručio je Müller.
Kritika njemačkih reformskih zahtjeva
Kardinal je kritizirao zagovornike propovijedanja laika tijekom mise, ocijenivši da se, premda se često pozivaju na Drugi vatikanski sabor, u ovom pitanju zapravo protive njegovu nauku.
Prema njegovu mišljenju, takvi prijedlozi ne predstavljaju povratak duhu Sabora, nego otvaraju prostor praksama koje su bile predmet prijepora još prije reformacije.
Müller je na kraju pozvao njemačke crkvene krugove koji zagovaraju takve promjene da preispitaju svoj odnos prema Petrovoj službi pape, prodube poznavanje temelja katoličke teologije te odustanu od, kako je naveo, ideoloških zahtjeva i težnji za moći koje štete Crkvi u Njemačkoj.
