Sveti Otac pristao je potvrditi imenovanje biskupa duboko uključenoga u suradnju s komunistima. Njegov glavni posvetitelj bio je biskup koji predvodi raskolničku i od Svete Stolice nepriznatu „Kinesku biskupsku konferenciju“. Ovo je još jedan slučaj u kojem se praktično funkcioniranje sporazuma između Vatikana i Pekinga pokazuje kao prepuštanje nadzora nad Crkvom u Srednjem Kraljevstvu komunistima.
Biskupsko ređenje Pavla Liua Hongganga u Datongu nije tek još jedno imenovanje u kineskoj Crkvi. To je simboličan događaj jer u sebi objedinjuje gotovo sve napetosti koje već desetljećima prate odnose između Svete Stolice i vlasti u Pekingu. S jedne strane imamo papinsko imenovanje i formalno jedinstvo s Rimom. S druge strane imamo biskupa duboko ukorijenjenoga u službene, državom kontrolirane strukture kineskoga katolicizma.
Liu Honggang imenovan je biskupom Datonga odlukom Lava XIV. 10. kolovoza 2026., nakon što ga je kineska strana prethodno izabrala 28. travnja. Dana 31. kolovoza primio je biskupsko ređenje. Sam slijed tih događaja važniji je od pojedinih datuma: pokazuje kako u praksi funkcionira mehanizam uspostavljen Privremenim sporazumom između Svete Stolice i Narodne Republike Kine.
To više nije model u kojem Peking jednostavno imenuje biskupa, a Rim se suočava s gotovim činom. Kandidat se bira unutar kineskoga sustava, ali konačna potvrda pripada papi. Stoga se može reći da Rim ponovno stječe utjecaj na sastav kineskoga episkopata. Problem je u tome što se sve to odvija unutar struktura čija neovisnost o državi ostaje fikcija.
U slučaju Datonga taj je paradoks iznimno vidljiv. Liu Honggang godinama djeluje u službenoj kineskoj Crkvi, a njegovo imenovanje sada ima papinski mandat. Njegov glavni posvetitelj, šangajski biskup Joseph Shen Bin, predvodi Kinesku biskupsku konferenciju, koju Vatikan formalno ne priznaje, te je jedan od vodećih predstavnika službenih crkvenih struktura.
Znači li to pobjedu Rima nad sustavom ili učinkovito uključivanje Rima u sustav koji nadzire Peking? To će se pitanje vraćati sa svakim sljedećim imenovanjem kineskoga biskupa.
Posljednji biskup Datonga u apostolskome nasljedstvu, belgijski misionar Franciscus Joosten, napustio je biskupiju 1947. Dvije godine poslije Mao Zedong proglasio je Narodnu Republiku Kinu, a odnosi između Crkve i nove vlasti ušli su u razdoblje progona i dubokoga raskola.
Datong je poslije imao biskupa u sklopu službene, režimu podređene kineske Crkve. Godine 1990. Thaddeus Guo Yingong zaređen je bez papinskoga mandata te je vodio biskupiju sve do smrti 2005. Njegova biografija: trinaest godina provedenih u logorima za preodgoj tijekom Kulturne revolucije, podsjeća na visoku cijenu koju su kineski katolici platili za svoju vjeru u maoističkom razdoblju.
Ređenje Liua Hongganga stoga je važno ponajprije kao pokušaj povezivanja dviju stvarnosti koje su se desetljećima razvijale usporedno. Biskup izabran unutar službenoga sustava dobiva papinski mandat i postaje dijelom episkopata koji je formalno u jedinstvu s Rimom. To je najvažniji, ali ujedno i najkontroverzniji element vatikanske strategije prema Kini. Među ostalima, kardinal Joseph Zen upozoravao je da takav model u praksi ozakonjuje postojanje raskolničkoga i heretičkoga „klera“ pod potpunim nadzorom Partije.
Privremeni sporazum iz 2018., čiji detalji i dalje ostaju povjerljivi, trebao je ponajprije okončati praksu imenovanja i ređenja biskupa bez papine suglasnosti. Kritičari upozoravaju da bi cijena toga jedinstva mogla biti predaleko prihvaćanje struktura podređenih državi i marginalizacija katolika koji se ne žele podvrgnuti službenome modelu.
Jedno se danas može reći: Lav XIV. nije odlučio prekinuti s kineskom strategijom pape Franje. U Datongu je izabrao kontinuitet, strpljenje i male korake umjesto spektakularnoga zaokreta.
Za katolike u Datongu to prije svega znači kraj 21-godišnjega čekanja na biskupa. Za kinesku Crkvu – sljedeću etapu obnove episkopata koji je formalno u jedinstvu s Rimom. Za Lava XIV. – prvi jasan znak da zasad namjerava nastaviti put dijaloga u odnosima s Pekingom, čak i ako je to put prepun opasnih kompromisa.
U Kini se, međutim, vrijeme ne mjeri toliko odlukama pojedinih papa koliko strpljenjem čitavih naraštaja. Datong podsjeća da je u ovom slučaju svaki korak naprijed ujedno i pitanje cijene koju za njega treba platiti.
