Godine 390. prije Krista Gali su napali Rim. Tit Livije poučava da je Vječni Grad preživio samo zahvaljujući događaju gotovo čudesnoga karaktera.
Rimljani, koji su se dotad odlikovali iznimno razboritom vanjskom politikom i velikim vojnim pobjedama, odjednom su se ponašali kao da su izgubili razum. Donijeli su kobne političke odluke koje su Gale izazvale na napad. U borbi s barbarima pretrpjeli su težak poraz na rijeci Aliji.
Gali su bili toliko iznenađeni lakoćom pobjede da su isprva posumnjali kako je riječ o ratnoj varki. Na kraju su, međutim, shvatili da je njihov glasoviti protivnik jednostavno počinio niz neobjašnjivih pogrješaka.
Krenuli su prema Rimu, gdje ih je dočekalo novo iznenađenje: gradska su vrata bila otvorena. Barbari su zato nastavili napredovati, paleći, razarajući i pljačkajući rimske posjede.
Činilo se da je sve gotovo. Postrojbe pod vodstvom Brenusa dobile su priliku osvojiti cijeli Rim i okončati civilizaciju koja se ondje razvijala. Na putu im je stajala samo jedna prepreka: Kapitol, jedino mjesto koje su Rimljani još branili.
Gali su pokušali osvojiti Kapitol kako bi ostvarili potpunu pobjedu. U tome bi uspjeli da nije bilo gusaka. Kako piše Livije, upravo su te životinje primijetile galske ratnike i glasnim gakanjem upozorile branitelje, omogućivši im da odbiju napad. Taj neobičan događaj spasio je Rimljane. Tijek pohoda ubrzo se preokrenuo. Gali su se na kraju povukli iz Rima.
Nekoliko stoljeća poslije upravo je Galija bila osvojena od Rimljana, čime se rimska civilizacija učvrstila i u barbarskim zemljama s druge strane Alpa.
Dana 7. listopada 1571. flota Svete lige suočila se s osmanskom flotom u Jonskome moru. Prednost islamske strane bila je znatna. Europljane je malo dijelilo od katastrofe.
Sveti papa Pio V. povjerio je ishod bitke Bogu, sam se predao usrdnoj molitvi i na isto pozvao vjernike. Vjetar je iznenada promijenio smjer, otežavši Osmanlijama manevriranje. Doživjeli su poraz, čime je kršćanski svijet možda bio spašen od uništenja pod vojskama polumjeseca.
Takvih je događaja u povijesti Zapada, naravno, bilo mnogo više. Bitka kod Salamine, koja je zaustavila prodor barbara s Istoka, Hanibalova pogrješka kada nakon bitke kod Kane nije krenuo na Rim, pobjeda kršćanske vojske kod Beča pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga, Bitka za Varšavu koja je zaustavila napredovanje Crvene armije…
Čovjek koji ne vjeruje u Providnost sve će te događaje objasniti isključivo prirodnim uzrocima. Onaj tko razumije ovisnost ljudske povijesti o sudovima Neba vidjet će ipak nešto više: Božji naum povezan s Rimom, Božji naum za Zapad.
Bog je mnogo puta dopustio granične situacije u kojima je Europa gotovo prestala postojati. Voljom Providnosti, međutim, ta teška iskušenja nikada nisu završila uništenjem. Upravo suprotno, postajala su trenutcima preporoda.
Zapad nije tek jedna od velikih ljudskih civilizacija koje nastaju, razvijaju se i propadaju. Zapad je vječan jer je njegovo poslanje donijeti Isusa Krista svijetu. Danas se to poslanje izdaje, a Zapad se okreće protiv Boga. Umjesto Krista često nosi đavla.
Znači li to da je sve gotovo i da je Božji izbor prenesen na druge narode, na neku drugu civilizaciju? Ne, jer Rim je vječan.
Bog se u Isusu Kristu objavio za vladavine rimskoga cara. Preko Evanđelja čovjeku je progovorio grčkim, prvim i besmrtnim jezikom Zapada. Rim je izabrao za prijestolnicu svoje Crkve i htio je da se Evanđelje po cijelome svijetu naviješta latinskim jezikom Rimljana.
Božja objava ne može se odvojiti od Zapada. Bog je nematerijalan, ali materijalni nositelj njegove Riječi u Kristu jest zapadna civilizacija.
Ako vjerujemo da je papa Pio V. svetac i da je sada sjedinjen s Gospodinom u Božjem kraljevstvu, onda njegova ponizna molitva za spas Europe i dalje traje pred samim Kristom.
Svetci Zapada spašeni su i žive u Bogu, svetci Zapada zagovaraju Europu, a Europa, unatoč svojem padu, i dalje ostaje od Boga izabrani nositelj Evanđelja.
Bog je, premda oni toga nisu bili svjesni, bio s Grcima kod Salamine i s Rimljanima na Kapitolu. Bio je s Juanom od Austrije kod Lepanta. Bog je s nama i danas dok se borimo s unutarnjom bolešću revolucije i masovnim islamskim migracijama. Čak i protiv vlastite volje preživjet ćemo jer Rim mora opstati. Sudbina Europe ne ovisi o nama. O nama, međutim, ovisi koliko ćemo dugo trpjeti patnju i poniženje.
Što se prije odlučimo surađivati s Božjom milošću, to će prije unutarnji i vanjski barbari otići, a cijela će se Europa pridružiti radosnomu pokliku Hosana, otpjevanomu u crkvi Majke Božje na Kapitolu koji Gospodin štiti.
