Crkva nas poziva na molitvu za pokojne. Sv. Faustina Kowalska, koja je imala viđenje čistilišta i duša koje ondje trpe, zapisala je u Dnevniku: „Te se duše vrlo žarko mole, ali za sebe bez uspjeha; samo im mi možemo priteći u pomoć.“ Za pokojne možemo prikazati dobra djela, svete mise i oproste. Tako ih u zajedništvu Crkve, kojoj i oni pripadaju, okružujemo ljubavlju.
„Ugledala sam Anđela Čuvara koji mi je rekao da ga slijedim“, zapisala je sv. Faustina u Dnevniku. „U jednom trenutku našla sam se na maglovitom mjestu ispunjenom vatrom, a u njemu je bilo mnoštvo duša koje su trpjele. Te se duše vrlo žarko mole, ali za sebe bez uspjeha; samo im mi možemo priteći u pomoć. Plamen koji ih je palio mene nije doticao. Moj Anđeo Čuvar nije me napuštao ni na trenutak. Upitala sam te duše što je njihova najveća patnja. Jednoglasno su mi odgovorile da je njihova najveća patnja čežnja za Bogom“ (Dnevnik, 20).
Dogmu o postojanju čistilišta Crkva je proglasila na Drugome lionskom saboru 1274. godine, a potvrdila ju je i objasnila u posebnom dekretu na Tridentskom saboru (1545. – 1563.). Nauk o čistilištu temelji se na naznakama sadržanima u Svetome pismu te na crkvenoj predaji koja seže u 2. stoljeće. Velik doprinos razvoju nauka o čistilištu dao je sv. Augustin.
Dogma naglašava dvije istine: postojanje čistilišta kao posmrtnoga očišćenja od posljedica grijeha te mogućnost i potrebu molitve i žrtve za duše u čistilištu.
Čistilište je svojevrsno „predvorje Neba“. Pokojnici koji kroz njega prolaze već imaju sigurnost spasenja. Ipak, privremeno su lišeni punoga zajedništva s Bogom i trebaju očišćenje jer sami prepoznaju da još nisu spremni potpuno se sjediniti s Njime.
Crkva poziva na molitvu za pokojne, a prakticirali su je i brojni svetci. Vrijedi ipak imati na umu da pomoć pokojnima nije stvar automatskoga obavljanja određenih pobožnosti. To nije magija. Sve ovisi o Bogu i Božjem milosrđu. Također trebamo biti svjesni da, kada govorimo o stvarnosti čistilišta, govorimo o otajstvu, o nečemu što nam nije potpuno poznato i što možemo zamišljati samo prema određenoj sličnosti sa stvarnošću koja nas okružuje.
Molitva
Najjednostavnija molitva za pokojne jest „Pokoj vječni“. To je drevni tekst koji se oslanja na apokrifnu Četvrtu knjigu Ezrinu, nastalu na prijelazu iz 1. u 2. stoljeće poslije Krista i raširenu u ranoj Crkvi (usp. 4 Ezr 2, 34–35).
Za pokojne možemo prikazati i druge molitve i pobožnosti, primjerice krunicu, krunicu Božjega milosrđa ili križni put. Možemo moliti i vlastitim riječima, preporučujući Bogu duše koje trpe u čistilištu ili određene pokojne osobe.
Sveta misa
Kako uči Crkva, sveta misa najdragocjeniji je dar koji možemo prikazati za pokojnika. Presveta Žrtva koja se slavi za pokojnika također je središnji dio katoličkoga sprovoda u njegovu punom obliku.
Na poticaj obitelji, prijatelja, poznanika i svih koji na neki način doznaju za nečiju smrt mogu se služiti i dodatne mise za pokojnikovu dušu. Svete mise mogu biti pojedinačne ili zajedničke, odnosno one na kojima se preporučuje više nakana, među njima i nakane za pokojne.
Gregorijanske mise
Gregorijanske mise čine niz od 30 svetih misa koje se slave tijekom 30 uzastopnih dana, bez prekida, i prikazuju za jednu pokojnu osobu. Riječ je o običaju koji se temelji na uvjerenju vjernika u djelotvornost takve molitve.
Običaj potječe od pape Grgura Velikoga iz 6. stoljeća, koji je naložio da se na takav način moli za jednoga preminulog redovnika. Prema predaji, tridesetoga se dana redovnik u snu ukazao poglavaru samostana i zahvalio mu na pomoći.
Vječne mise
Vječne mise slave se u nekim redovničkim zajednicama, primjerice kod palotinaca ili verbita. Za to imaju posebno papinsko dopuštenje.
Takve se mise slave svakodnevno, sve dok postoji određena zajednica, za sve osobe čija su imena i prezimena upisana u posebnu knjigu nakana vječnih misa. Mogu se prikazivati za žive i pokojne.
Te nakane vjerojatno već obuhvaćaju milijune ljudi. Uz upis u knjigu povezan je i poseban prilog koji se u mnogim slučajevima namjenjuje misijama. Tako je riječ i o svojevrsnoj milostinji koja podupire evangelizaciju, a koja se dodatno može prikazati za pokojne.
Dobra djela za duše u čistilištu
Za duše u čistilištu možemo prikazivati i vlastiti duhovni napor i dobra djela. To nije samo molitva, nego i post, milostinja, oprost koji pružimo drugoj osobi, prihvaćanje trpljenja, savjesno izvršavanje svojih dužnosti i slično.
Spominjanje pokojnika
Postoji i pobožnost u kojoj se čitaju imena pokojnika, najčešće tijekom molitve krunice ili posebnih bogoslužja. To se obično čini 1. i 2. studenoga te tijekom osmine Svih svetih, ali i ostalim danima u studenome.
Postoje i tromjesečna, polugodišnja ili godišnja spominjanja pokojnika, tijekom kojih se njihova imena u molitvi izgovaraju i kroz dulje razdoblje. Smisao takve molitve, kako joj i samo ime govori, prije svega je izraz sjećanja na pokojne, blizine s njima i ljubavi koja traje. Njihova se imena izgovaraju u zajedništvu Crkve, kojoj i dalje pripadaju.
U takav oblik očuvanja spomena na pokojne i izražavanja ljubavi prema njima uklapa se i briga o njihovim grobovima.
Oprosti
Oprosti mogu biti potpuni ili djelomični.
Djelomični oprost, kako uči Crkva, znači djelomično otpuštanje vremenite kazne. Takav se oprost može zadobiti tijekom cijele godine molitvom za pokojne ili pobožnim pohodom groblju.
Potpuni oprost prikazan za pokojnika znači potpuno otpuštanje vremenite kazne i mogućnost njegova punoga sjedinjenja s Bogom u Nebu. Takav se oprost za pokojnika može na poseban način zadobiti u prvim danima studenoga, a tijekom ostatka godine u okolnostima koje određuje Crkva.
Za zadobivanje potpunoga oprosta potrebno je biti u stanju posvetne milosti, primiti svetu pričest te, ako je potrebno, prethodno pristupiti sakramentu pokore. Potrebno je također izmoliti „Oče naš“, „Zdravo Marijo“ i „Vjerovanje“ na nakane Svetoga Oca.
Uvjet za potpuni oprost jest i potpuna nenavezanost na svaki grijeh, pa i laki.
Potpuni oprost može se u jednom danu prikazati samo za jednu pokojnu osobu. Svaki put potrebno je ispuniti sve uvjete, osim sakramentalne ispovijedi, koju nije potrebno svaki put ponavljati.
Dodatni je uvjet za potpuni oprost na svetkovinu Svih svetih i na Dušni dan pobožan pohod crkvi ili kapeli, a od 1. do 8. studenoga pobožan pohod groblju.
Potpuni oprost zahtijeva određeni duhovni napor. Ako se ne uspiju ispuniti svi uvjeti za potpuni oprost, zadobiveni je oprost djelomičan.
„Ti nas uvjeti odvraćaju od grijeha i približavaju Bogu. Približavaju nas i Crkvi, među ostalim povezivanjem naše molitve s molitvom Svetoga Oca“, rekao je vlč. prof. Robert Woźniak.
Posebne pobožnosti
Postoje i posebne pobožnosti koje možemo obavljati za pokojne. Takve pobožnosti predlaže, među ostalima, Apostolat pomoći dušama u čistilištu.
Jedna je od njih devetnica za pokojne, koja se može moliti nakon smrti bliske osobe ili uoči obljetnice njezine smrti. Može se moliti i kao priprava za Dušni dan, počevši 24. listopada.
Na zrncima krunice može se moliti i pobožnost De profundis, utemeljena na Psalmu 130., uz molitve i pjesme za pokojne.
