Petak, 29. ožujka 2024.

Je li Roger Scruton bio konzervativac opasnih namjera?

Tvrditi da je Roger Scruton konzervativac opasnih namjera zapravo označava pokušaj predstavljanja britanskog konzervativca koji je bio oslobođen predrasuda i okova koji se vežu uz tzv. buržoazijski konzervativizam. U njegovom opusu konzervativizam nije predstavljen kao elitistički pokret nego ideja koja je utkana u svačije sebstvo te à la fin u samu našu civilizaciju, a proizvod te civilizacije je kultura u kojoj smo formirani.

Konzervativizam je put koji je Scruton odabrao za vrijeme studentske pobune u Parizu (1968.), koja ga je ideološki odredila i preoblikovala. Trenutak konvertizma dogodio se kada je vidio gomilu razmaženih studenata iz srednje klase, koju je zanimalo jedino bacanje kamenja na ljude iz radničke klase u policijskim uniformama. U brojnim kasnijim intervjuima napominjat će taj događaj kao presudan za promjenu temeljnih postavki u svom životu, a znao je često reći osvrćući se: „Što god ta masa vjerovala, ja vjerujem suprotno”.

Postavke konzervativizma i ljevice prema čovjeku i slobodi

No, kako je uopće moguće biti konzervativan uz dominaciju ljevice u medijima i na sveučilištima? Prije svega, Scruton polazi iz postavke da se konzervativizam ne bavi ispravljanjem ljudskog duha radi formiranja koncepta idealnog racionalnog bića nego zaključuje kako samosvijest i sloboda nastaju iz našeg odnosa prema egoitetu pa tek onda iz našeg odnosa prema drugome. Tu je velika razlika u odnosu na ljevicu koja nastoji redefinirati određenu (klasnu) svijest i samo društvo napominjući da je čovjek biće koje je prvenstveno određeno svojom ulogom u procesu proizvodnje i klasnom strukturom nepravde, koja će se kasnije preseliti u pojmovnu bitku oko roda i spola.

U promišljanju o slobodi Scruton proziva ljevicu zbog neprestanog ponavljanja neuspješnih revolucija radi uspostave utopije, a u konzervativizmu se s druge strane događa sukob institucija, ali isto tako priznavanje vlastitih i tuđih vrijednosti. Scruton je smatrao kako se sloboda ne može ostvariti preko revolucije nego kroz institucije – bez njih bi teško mogli egzistirati.

Ljevica će s druge strane “argumentirano“ tvrditi da su baš institucije kroz historiju izvor nepravde, ali nepravda je, prema Scrutonu, neprihvatljiva ako postoji diskriminacija, te nije razumno boriti se protiv institucija ako one dopuštaju slobodno udruživanje i ne zagovaraju totalitarnu državu. Upravo je ljevica u svojim utopističkim državnim uređenjima pokazala kako je de facto ograničavanje slobodnih udruživanja i totalitarnost institucija bilo presudno za njezinu propast.

Definiranost konzervativizma i nedefiniranost lijevih ideologija 

Što se tiče same biti konzervativizma, Scruton je taj ideološki pravac vidio kao misaoni koncept kojim se nastoji obraniti i održati egzistenciju bez cilja, a konzervativizam iz tog razlog nije privlačan masama kao ljevica koja vidi ljudski život kao cilj sam u sebi, a ne kao sredstvo da se život zamijeni nečim drugim.

U lijevoj misli uočljiv je nedefiniranost ciljeva koja se vidi u pokušaju redefiniranja institucionalnih modela života nedefiniranim modelima. Jedan od primjera ljevičarskog redefiniranja institucija je brak. Scruton se protivio preispitivanju institucije braka – uostalom napisao je knjigu „Seksualna želja“ kao odgovor na Foucaultovu „Historiju seksualnosti“ – jer se time nepotrebno dovodi do preispitivanja što ljudska bića uopće jesu.

Isto tako, Scruton vidi nestanak religije u društvu kao promjenu koju je uopće teško zamisliti, a kamoli odrediti. Religija pomaže u uspostavljanju odnosa između moralnog poretka i ekonomske slobode u društvu, a sama historija je pokazala da je primjerice religiozna ceremonija braka omogućila uklanjanje spolnog čina s ekonomskog tržišta i smirivanje tenzija u društvu.

U konačnici, javno iznošenje vlastitih stavova suprotnih vladajućim ideologijama, kako desnima, tako i lijevima, koštalo je Rogera Scrutona. Nije predavao na najprestižnijim britanskim sveučilištima, ali su njegovi stavovi predstavljali i nastavljaju predstavljati “opasne namjere“ kako za mainstream kulturu, tako i za intelektualnu novu ljevicu i desnicu.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...