Nedjelja, 04. prosinca 2022.

Konzervativac opasnih namjera?

Tvrditi da je Roger Scruton konzervativac opasnih namjera zapravo označava pokušaj da se pokuša opisati predstavnika britanskog konzervativizma u drugoj polovici dvadesetog stoljeća koji je bio oslobođen predrasuda i okova koje se vežu uz takozvani „buržoazijski konzervativizam“. Iz njegova opusa se može iščitati kako konzervativizam nije elitistički pokret nego ideja koja je utkana u svačije sebstvo te „à la fin“ u samu našu civilizaciju, a proizvod te civilizacije je kultura u kojoj smo formirani.

Konzervativizam je put koji je Scruton odabrao za vrijeme studentske pobune u Parizu (1968.), koja ga je ideološki odredila i preoblikovala. Trenutak konvertizma se dogodio u trenutku kada je vidio gomilu razmaženih studenata iz srednje klase, koje je zanimalo jedino da bacaju kamenja na ljude iz radničke klase u policijskim uniformama. U brojnim kasnijim intervjuima će napomenuti kako ga je taj događaj preusmjerio prema tome da što god ta masa vjerovala, on vjeruje suprotno.

No, kako je uopće moguće biti konzervativan uz dominaciju ljevice u medijima i na sveučilištima? Prije svega, Scruton smatra da se konzervativizam ne bavi ispravljanjem ljudskog duha radi formiranja koncepta idealnog racionalnog bića, nego zaključuje kako samosvijest i sloboda nastaju iz našeg odnosa prema egoitetu, pa tek onda iz našeg odnosa prema drugome. Tu je velika razlika u odnosu na ljevicu koja nastoji redefinirati određenu (klasnu) „svijest“ i samo društvo napominjući da je čovjek biće koje je prvenstveno određeno svojom ulogom u procesu proizvodnje i klasnom strukturom nepravde (koja će se kasnije preseliti u pojmovnu bitku oko roda i spola).

Upravo u promišljanju o slobodi Scruton proziva ljevicu tvrdeći da se za razliku od neprestanog ponavljanja revolucije radi uspostave utopističkog društva, u konzervativizmu događa sukob institucija, ali isto tako priznavanje vlastitih i tuđih vrijednosti.

Sam proces stjecanja slobode se ne događa kroz revoluciju, nego kroz institucije jer bez pravnih, obrazovnih i političkih institucija ne bismo mogli egzistirati.

Ljevica će „argumentirano“ tvrditi da su baš institucije kroz historiju izvor nepravde, ali Scruton na to odgovara kako je nepravda neprihvatljiva ako postoji diskriminacija, te da nema razloga da se borimo protiv institucija ako dopuštaju slobodno udruživanje i ne zagovaraju totalitarnu državu. Upravo je ljevica u svojim utopističkim državnim uređenjima pokazala kako je de facto ograničavanje slobodnih udruživanja i totalitarnost institucija bila presudna za njezinu propast.

Što se tiče problema konzervativizma, Scruton napominje da takav misaono – ideološki koncept nastoji obraniti i održati egzistenciju „bez cilja“, a samim tim nije privlačan kao ljevica koja vidi ljudski život kao cilj sam u sebi, a ne kao sredstvo da se život zamijeni nečim drugim.

No upravo je problem ljevice da za razliku od konzervativizma ne dopušta kompromis i promiče jedan i apsolutno nedefinirani cilj.

Nedefinirani cilj se može definirati kao ništa, jer Scruton smatra da preispitivanje institucija kao braka (uostalom napisao je knjigu „Seksualna želja“ kao odgovor na Foucaultovu „Historiju seksualnosti“) dovodi do preispitivanja što ljudska bića uopće jesu, a sama historija ljevice pokazuje kako nemaju legitimno rješenja kojima bi zamijenili postojeće institucije, drugim riječima ljevica u izokretanju društveno – kulturnih normi nudi ništa.

Isto tako, smatra da će nestanak religije u društvu dovesti do promjena koje je uopće teško zamisliti, a kamoli odrediti. Jer upravo jer religija ono što je pomoglo u uspostavljanju odnosa između moralnog poretka i ekonomske slobode u društvu, a sama historija je pokazala kako je primjerice religiozna ceremonija braka omogućila uklanjanje spolnog čina s ekonomskog tržišta i samim time smirivanje napetosti u društvu.

U konačnici, upravo je javno iznošenje vlastitih stavova „koštalo“ Rogera Scrutona da predaje na najprestižnijim britanskim sveučilištima, ali su njegovi stavovi predstavljali i predstavljaju „opasne namjere“ kako za mainstream ljevicu, tako i za intelektualnu novu ljevicu.

Ivan Božić

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...