Gotovo tristo tisuća od pola milijuna stanovnika Lisabona su imigranti, navodi se u najnovijem izvješću novinske agencije Globo Repórter. Sličnu pojavu imamo i u Londonu gdje je gradonačelnik Sadig Khan pakistanskog porijekla.
Predgrađa brojnih europskih metropola sve manje sliče na Europu, a sve više na Bliski istok i Sjevernu Afriku. Francuska i Švedska kao najistaknutiji primjeri pokazuju kuda vodi politika tzv. multikulturalizma koju je Samuel Huntington ispravno označio kao protuzapadnu ideologiju. Samo u Francuskoj danas postoji 800 no-go zona, tj. šerijatskih gheta u koje i policija teško ulazi.
Iako je nakon velike migrantske krize došlo do određene promjene odnosa prema migracijama pa su neki stavovi koji su ranije bili proglašavani ksenofobnima postali posve legitimni (postalo je jasno da migracije imaju sigurnosni i identitetski aspekt), migracije u Europu i dalje traju. I to ne samo one legalne, nego i ilegalne.
„U prvih devet mjeseci ove godine, prema preliminarnim izračunima, otkriveno je gotovo 228.240 neregularnih ulazaka u Europsku uniju. To predstavlja porast od sedamdeset posto u usporedbi s istim razdobljem prošle godine i najveća je zabilježena brojka od 2016.”, navodi se u izvještaju agencije Frontex.
I u Hrvatsku posljednjih godina – protivno ranijim konfabulacijama o tome da nitko ne želi ostati u našoj zemlji – dolazi sve veći broj stranih radnika, i to ne samo u Zagreb, koji se jako mijenja zadnjih nekoliko godina, nego i u ostale dijelove Hrvatske. Hrvati iseljavaju, a afroazijsko stanovništvo dolazi u Hrvatsku. Dakako, sve se to promiče pod krinkom nedostatka radne snage (što zaista jest realni problem), a svaka se kritika automatski proglašava nazadnjaštvom i fašizmom.
Kultura smrti i promicanje protukršćanskih, proturazumskih i protuživotnih ideologija rezultira demografskom katastrofom u svim dijelovima Zapada. Kao što u knjizi „Čudna smrt Europe” piše Douglas Murray: „Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna Europa će u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima. Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Sasvim sigurno neće baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca. Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojem će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali neće više biti Europa“.
U istoj knjizi Murray dodaje: „Nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju iz zemalja trećega svijeta nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da novopridošlice ne samo što se možda neće integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastiti vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takvog previdaNitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskog bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća. Sve koji su na to upozoravali ignorirali su, klevetali, diskreditirali, progonili ili ubijali. Rijetko su kad, možda i nikad, čak i kad su se činjenice promijenile, stvarne žrtve dobile zasluženo suosjećanje“.
Posljednjih godina desno-konzervativna opcija došla je na vlast u nekoliko važnih zemalja EU-a. Čak i u Švedskoj, i to upravo na valu kritike migracija koje su Švedsku doslovce pretvorile u poprište obračuna imigrantskih kriminalnih bandi.
Svaka akcija izaziva reakciju, a Hrvatska još uvijek ima dovoljno vremena da izbjegne pogrješke drugih zemlja. Ekonomski progres je dobar ako je podvrgnut etičkim kriterijima, ali ako se izgube sigurnost i identitet on se pretvara u jednu veliku nulu.
