Srijeda, 19. veljače 2025.

Düsseldorf postaje Medina, a u Hrvatskoj svjedočimo seobi naroda

Nitko nije bio iznenađen kada su u Düsseldorfu postavljena dvojezična imena ulica, na arapskom i njemačkom jeziku. Međutim, uz sve jaču ‘multikulturalnost’, mnogi Europejci postavljaju sljedeće pitanje: Koliko vremena će proći dok Arapi uklone natpise na njemačkom jeziku?

Hoće li pripadnici arapske jezične skupine nastaviti učiti njemački jezik ili će polaganim koracima krenuti u stvaranje zajednice koja žive prema šerijatu? Nemamo još odgovor, ali čini se bitnim za historiju Njemačke, ali i kasnije Europe, zapamtiti dan kada je prvi dvojezični natpis postavljen u ulici Ellerstraße (شارع إلَرْ) u Oberbilku.

Inicijativa za postavljanje dvojezičnih naziva ulica nije došla od arapskih zajednica, nego od stranke Bündnis 90/Die Grünen. Članica stranke, političarka Samy Charchira, rekla je sljedeće tijekom ceremonije postavljanja dvojezičnih znakova: „Dvojezični ulični natpisi također su simboličan izraz socijalne uključenosti. Oni pokazuju da se ljudi poistovjećuju sa svojim okrugom i raznolikošću okruga“.

Zašto se Nijemci, točnije radikalno lijevi političari, nisu odlučili da dvojezični natpisi uključuju neki drugi europski jezik? S obzirom na činjenicu da veliki broj Hrvata, Poljaka i drugih europskih naroda živi u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Zato što slavenski narodi nisu “uključivi“ kao velika njemačka nacija, koja je zaslužna za permanentnu izbjegličku krizu.

Krizu u kojoj je grad Düsseldorf postao metaforičku govoreći jedna od mnogih Medina “progonjenih” muslimana u Europi. Grad već sada uvelike podsjeća na sjeverna predgrađa Pariza – uzmimo za primjer već mnogo puta spomenuti Saint Denis – ili šerijatski Molenbeek, četvrt Bruxellesa.

Seoba naroda skoro je završen proces u zapadnoj Europi, a na red dolaze slavenske zemlje, i među njima je Hrvatska. Za razliku od Mađarske i Poljske, naši političari vole slijediti svoje političke uzore u Bruxellesu, pa i njihove političke zamisli za zemlje Europske unije.

Sjetimo se samo kampanje Europskog parlamenta za “uključivost” i “različitost” u vezi hidžaba. Uostalom, nije daleko dan kada će zapadne institucije reći da je genitalno sakaćenje muslimanki prihvatljivo, jer i maloljetnici u Europi mogu mijenjati spol. Bitan je samo “slobodan“ pristanak.

U Hrvatskoj je to sve još na primitivnoj razini. Tek su se krenule graditi džamije, a nedavno je započeta gradnja džamije u Osijeku. Za koga? Broj deklariranih muslimana – prvenstveno Albanaca i Bošnjaka – se smanjio, kao i broj Hrvata. Popis stanovništva iz 2021. ne laže.

Možda se džamije grade za neke nove migrante u Hrvatsku, koji imaju sasvim drugačije poimanje stvarnosti, kulture i identiteta? Dolaskom novog stanovništva možda neki dijelovi grada Zagreba postanu “mali Afganistan“ ili “mali Pakistan“? Možda će monotone zagrebačke asfalte za koje desetljeće ispuniti žamor arapskog, urdu, farsija ili paštu jezika? Zagrebačke lokalne tržnice možda postanu zbog namirnica preslika bliskoistočnih tržnica – najtraženiji proizvodi bit će tahini i kumini, a svi proizvodi morat će biti halal. Možda ovo zvuči kao znanstvena fantastika, ali dolazak velikog broja stranih radnika iz trećih zemalja dovest će s vremenom do fenomena “multikulturalizma“.

Dobra naznaka toga je mural, koji je osvanuo prije nekoliko dana u Zagrebu. U sklopu takozvanog “Festivala tolerancije”, i “posvećen” je izbjeglicama. Suradnjom UNHCR-a, Festivala tolerancije i grada Zagreba financirano je ovo umjetničko “djelo”.

Osim vrećica, vladajuća stranka Možemo, želi promicati toleranciju. Postavlja se pitanje, znaju li pripadnici ljevice da mi već tridesetak godina živimo u demokraciji? Demokracija čuva i promovira toleranciju, ali to ljevičarima nije dovoljno jer se “progres” mora nastaviti. Potreban je totalitaran diktat lijeve misli, i svatko tko dovodi u pitanje ovakvo umjetničko djelo smatra se ksenofobom, islamofobom itd. Možda bi ljevičari koristeći logiku mogli spoznati da je “inkulturacija” propali projekt.

Ekonomska politika Hrvatske

Hrvatska ima sve manje stanovnika, a potrebe za radnom snagom se ne smanjuje. Stoga nikoga nije iznenadila vijest da će gospodarstvenici u Hrvatskoj zbog potreba turističke sezone uvesti veliki broj radnika (migranata) s indijskog potkontinenta.

Zašto umjesto tog poteza Hrvatska ne bi stvorila okruženje i uvjete, kao što je Irska napravila u prošlom stoljeću, da radi na povratku iseljenih državljana? Irska je i 2020. napravila novi plan za povratak iseljenih Iraca, a ovdje ga možete pročitati.

Lijepo je željeti da se političari obrazuju, ali naša stvarnost je drugačija. O ovakvom strateškom planu povratka dijaspora ne možemo čuti u Hrvatskom saboru, jer, ako ćemo biti iskreni, većina političara nije niti sposobna promišljati o tome. Primjerice, što reći o vladajućoj partiji koja ne može iskoristi sredstva EU za obnovu Banskih dvora i zgrade Hrvatskog sabora, ustanove u kojima se nalazi politički prvaci stranke osuđene za korupciju.

Treba li spominjati da ista vladajuća struktura već treću godinu ne može obnoviti Banovinu? Izbori su sljedeće godine, pa vjerujem da onda možemo očekivati obnovu. To je po partijskoj liniji jedini “ispravan“ način razmišljanja. Očigledno su partijski “intelektualci“ preskočili Aristotelove i Kantove knjige o etici.

Političare ne zanimaju “komplicirani” etički pojmovi, nego, kako je jedan političar opisao HDZ-ovce, „njih zanima u se, na se i poda se“. Očigledno nas zbog zadovoljavanja egzistencijalnih potreba vladajuće strukture očekuje sudbina zapadnoeuropskih zemalja u nadolazećim godinama, i možemo očekivati da će neki dijelovi Zagreba s vremenom postati kao četvrt Molenbeek.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...