Danas se u Katoličkoj crkvi slavi spomendan hrvatskog blaženika Miroslava Bulešića, koji je 24. kolovoza 1947. ubijen u Lanišću zbog svjedočanstva vjere. Koliko su se komunističke vlasti bojale Bulešića pokazuje zabrana pokopa u njegovom rodnom mjestu i potreba da se za krivca nereda u Lanišću lažno optuži župnika Stjepana Ceka.
Ali to nije bilo sve. Publicist i književnik Zvane Črnja (1920. – 1991.) morao je po nalogu dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić sastaviti službeno-birokratsku verziju događaja u Lanišću za političko dnevni list „Vjesnik“.
U svojim člancima Črnja kao “glavni grijeh“ Bulešića navodi “imperijalističko-reakcionarno” djelovanje na liniju biskupa Radossija – tvrdeći da se samo tako može objasniti brzo napredovanje Bulešića u crkvenoj hijerarhiji (tada je bio profesor u pazinskom sjemeništu). U prvom članku tvrdio je, uz pomoć “dokaza”, da su Bulešić i Cek patološki sijali razdor i mržnju između raznih sela u Istri, a u drugom članku posebnu pozornost usmjerio je prema Ceku, koji je prema njegovim riječima vješt manipulator i organizator “popovske straže“ zbog koje je došlo do incidenta.
Informacije iz članaka o Bulešiću uvrstio je sljedeće godine u svoju knjigu „U krvi rođeni“, u kojoj je između ostalog izložio i druge neistinite priče vezane uz sukobe klerika i komunista u Istri. Prikazao je Bulešića kao „tamnu gvozdenu ruku, koja upravlja svim nitima reakcije u Istri“ (str. 237); kao osobu čija je pojava izazivala u Istri strah i trepet. Naveo je mnoštvo netočnih informacija vezanih uz događaj u Lanišću, ali izokretanje činjenica nije ga moglo spasiti od Golog otoka na kojem je završio te iste godine (1948.).
Tek će se mnogo godina kasnije u jednom osobnom pismu Mati Žmaki – Matešiću, koji je 1947. godine s grupom suseljana branio crkvu u Lanišću, odreći kleveta iznesenih u „Vjesniku“ uz objašnjenje: „Tekst o kojem govorite napisao sam kao novinar „Vjesnika“ po nalogu redakcije, a sve potrebne informacije, uključujući strogo povjerljive, dobio sam od dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić. Tek nekoliko godina kasnije s užasavanjem sam shvatio da su svi podaci bili neistiniti, odnosno da sam prevaren, no kad sam pisao sporni članak nisam sumnjao u njihovu točnost. Ponio sam se, dakle, kao politički naivac, no bilo mi je samo 27 godina i mislim da je u toj dobi, bilo s kojeg gledišta, a osobito moralnog, čovjeku dopušteno biti naivan“.
Kao što nije mogla biti utišana istina o mučeničkoj smrti bl. M. Bulešića tako niti Z. Črnja nije mogao nastaviti živjeti u laži, a njegovo pismo pomoglo je M. Žmaki pri pisanju knjige „Krvava krizma Lanišće 1947.“.
