Nakon najave Milanovićeve kandidature prošloga petka, u Hrvatskoj su se medijski i percepcijski stvorila dva tabora. Jedan je lijevi na čelu s Milanovićem, a drugi Plenkovićev. Sve treće opcije kao da se nastoje isključiti iz političke utakmice. Štoviše, Plenkovićev HDZ nastoji se prikazati kao brana od Milanovićeva povratka na vlast, tj. kao zaštitnik hrvatskih interesa. U korist kreiranje takve percepcije aktivirao se i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, a navodno će se u utrku uključiti još neke „desnije“ HDZ-ovce.
Najgora Vlada
Hrvatski birači često jesu naivni, no nadamo se da nisu prespavali posljednjih trinaest godina. Milanovićeva Vlada bila je najnesposobnija u povijesti moderne hrvatske države. Hrvatska je zadnja u EU izišla iz recesije. Osim toga, provodila je ideološki inženjering i nametala tzv. spolni odgoj u škole u čijoj je izradi sudjelovao čovjek koji se školovao na institutu notornog pedofila Alfreda Kinseya.
Na nacionalnom političkom planu riječ je o Vladi koja je slala interventne policajce na hrvatske branitelje, koja je nametala ćirilicu u Vukovaru, štitila udbaške ubojice, ukinula pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, proglašavala Domovinski rat građanskim ratom itd. Milanović je kao predsjednik nastojao privući potporu naivnog dijela desne političke opcije, no svoje je prave stavove pokazao odnosom prema HOS-u. Treba biti jako naivan, da ostanemo u granicama pristojne komunikacije, pa nasjesti na priče o Milanovićevoj „transformaciji“.
Kad si međusobnu plješću…
HDZ-ova pak Vlada donijela je tzv. Istanbulsku konvenciju čija svrha nije zaštita prava žena (nasilje nad ženama od tada je poraslo), nego uvođenje rodne ideologije koja sve više ulazi u vrtiće, škole, ali i medije. Treba se prisjetiti da je tada cjelokupna oporba pljeskala HDZ-u. Tu su se podudarili njihovi interesi kao i u odnosu prema korona-krizi, migrantskoj krizi itd. Zanimljivo je kao često, kad su u pitanju globalističke agende, nema bitnije razlike između HDZ-a i SDP-a. Razlike postoje u članstvu koje je kod HDZ-a nešto nacionalnije, ali politički odviše pragmatično i vođeno sitnim interesima.
Najvjerniji partner HDZ-a kroz dva je mandata bio Milorad Pupovac i njegov SDSS. Za račun te koalicije tiskana je knjiga „Krajina“ koja izjednačava Milana Martića i Franju Tuđmana, donesena je odluka o financiranju 40 srpskih kulturnih centara, za koje opravdano možemo sumnjati da će služiti kao ispostave tzv. srpskog sveta, a učinjene su i brojne druge koncesije stranci koja baštini naslijeđe okupatorskih političkih struktura. Sve će ove poteze HDZ-ovci zaboraviti jer je se i za njih negdje „mirisno peče masna kobasa“.
Desnim predizbornim tamburanjem HDZ bio mogao povratiti i dio desne političke baze. Milanović je svojim potezom ojačao ljevicu, ali je i HDZ-u dao polugu za političku mobilizaciju. Treba se nadati da birači ipak ne će zaboraviti plodove SDP-ove i HDZ-ove vladavine posljednjih 13 godina, a najgori od njih pola je milijuna iseljenih Hrvata. Tko glasuje za one koji ga uništavaju taj nije ni zaslužio nego da ga ponovno gaze.
