Imam ovaj intervju tijekom Mjeseca ponosa. Što uopće mislim o Mjesecu ponosa? Prvo bih rekao kako bi trebali biti vrlo pažljivi s imenovanjem stvari, a sam ponos nije vrlina, što sam i ranije spominjao. Prigovor je bio sljedeći: ne misli se stvarno na ponos, već na ljude koji samo pokušavaju afirmirati svoje identitete i, znate, donekle je to opravdano, ali to je naziv koji je odabran i koji je ostao.
Ponos je smrtni grijeh i postoji razlog za to, a razlog je taj što ponos označava nešto poput tvrdoglavog odbijanja promjene kada se dokazi o grješci gomilaju, i to nije dobra stvar. Postoji stvarni prizvuk narcizma, spolnog narcizma, u cijelom spektaklu ponosa i, znate, imaju li ljudi pravo izraziti svoju spolnu orijentaciju kako smatraju prikladnim?
Donekle, ako je to uz obostrani pristanak između odraslih osoba, ali općenito govoreći među osobama s nekom raznim civiliziranog ponašanja to je prilično privatna stvar. Skloni smo biti privatni u našem spolnom ponašanju kao vrsta.
Također je slučaj da identiteti temeljeni na nečemu tako uskom kao što je spolna želja, recimo, nisu identiteti uopće, to su izričaji podložnosti instinktivnim prohtjevima, a imamo stvarni problem i s pojmovima LBGT+ zajednice jer to nije zajednica, a posebno nije zajednica sada kada trans-aktivisti promiču rodni identitet i pri tome uglavnom ciljaju mlade ljude što, najvjerojatnije, za ishod ima prihvaćanje trans-ideologije. Dakle, transrodne osobe koji promiču rodni identitet diferencijalno uništavaju homoseksualnu zajednicu i to nije zajednica ni u kojem smislu te riječi.
Poznati konzervativni mudroslovac Chesterton ima koncept ograde, Chestertonova ograda temelji se na opažanju da ako negdje hodate i naiđete na ogradu, vjerojatno je ne biste trebali rušiti jer ne znate što ona zadržava unutra ili vani. Pokret ponosa srušio je mnoge ograde, a možda je neke od tih ograda trebalo srušiti, ali nije trebalo srušiti sve. Sada izlazi mnogo čudovišta i rekao bih da je to posebno istinito na strani transrodne ideologije i zato sada vidimo ovo klanje u medicinskoj zajednici, potpomognuto idiotima saveznicima i vođeno pohlepom.
A to nisu najgora čudovišta koja postoje. Dakle, ako srušite dovoljno ograda, saznat ćete za što su. Nedavno sam pročitao, ovog tjedna, kako podrška za homoseksualni brak opada. Kao, nastavite promicati, nastavite promicati. Izgubit ćete sve što ste stekli. I ne slavim to uopće, to uopće nije poanta. Ali jednostavno mi je dosta. Ne volim zastavu. Mislim da je to glupost. Ne razumijem zašto se mijenja svaki prokleti tjedan.
Ne znam tko donosi te odluke. Ne volim akronim i svu misteriju koja ga okružuje. Ne volim činjenicu da LGBT agenda, što god to bilo, sve više dominira školskim sustavom. Ne volim činjenicu da je usmjerena na mlade ljude. I mislim da je pokret za kirurgiju, pokret afirmacije rodnog identiteta, na razini nacističkog Auschwitza.
To ne bi samo trebalo stati odmah, kao što su odlučili učiniti u Ujedinjenom Kraljevstvu i u većini europskih zemalja, već mislim da bi svi pojedinci koji su bili uključeni u kiruršku tranziciju (‘promjenu spola’) maloljetnika trebali biti zatvoreni. Potrebno je mnogo promjena u pokretu ponosa. I ne vjerujem da je proslava identiteta koji obuhvaća nešto više od 3% populacije, prije nije nego što je postao moda, na bilo koji način inkluzivna.
Dakle, mislim da je gotovo većina toga laž, opasna laž i to je laž s pravim čudovištima koja vrebaju na rubovima. I doista, što se mene tiče, dosta je ponosa u crkvama, dosta je ponosa u prokletim bankama. Ne želim ući u banku Nova Scotia i slaviti ponos. Želim ući u banku i staviti svoj novac ili ga podići bez ikakvih političkih gluposti i svakako bez ikakve proslave nečije spolne orijentacije. Ne znam što banke misle da rade. A crkve, pa, to je jednostavno, kako se u crkvama mogla vijoriti zastava ponosa, jer ponos je glavni kršćanski grijeh, zar ne? Dakle, što se dovraga događa sa zastavama točno? Što točno slavite ovdje? Toleranciju da, ali tolerancija poroka nije vrlina i ponos je porok.
