Tragedija 73 milijuna pobačaja koji se svake godine izvrše u cijelom svijetu – od čega 100 tisuća u Španjolskoj – postala je globalna norma, svojevrsni mračni standard suvremenih društava. Ovaj broj, koji prema crkvenim i pro-life izvorima čini najveći uzrok smrti u svijetu 2024. godine, nadmašuje sve ratove, epidemije i prirodne katastrofe zajedno. Riječ je o tihom pokolju koji se, kako upozorava španjolski episkopat, odvija ispod radara globalne savjesti.
Predsjednik Španjolske biskupske konferencije, biskup Javier Argüello García, na plenarnom zasjedanju u Madridu upozorio je da je suvremena bioetika pala pod diktat biopolitike kojoj je cilj redefinirati sam pojam ljudskoga života. Po njegovim riječima, pobačaj je postao „vrhunac biopolitičke iracionalnosti“ – stanje u kojemu znanost jasno potvrđuje zasebnost ljudskoga života od trenutka začeća, dok ideološki aparat zahtijeva da se ta znanost ignorira.
„Svaki onaj tko javno izjavi da je pobačaj objektivno nemoralan jer okončava život ljudskoga bića, izlaže se oštroj osobnoj, društvenoj i političkoj osudi“, rekao je Argüello. „Dovodiš u pitanje to dostignuće? Sumnjaš u to pravo? U trenu si proglašen fašistom, ekstremistom, nazadnjakom.“ U društvu koje se zaklinje u toleranciju, istina o ljudskom životu postala je – zabranjena misao.
Paralelno s tim, suvremena je kultura, ističe nadbiskup, dosegla stupanj moralne shizofrenije: „U istoj bolnici jedna skupina liječnika pokušava spasiti petomjesečni fetus, dok druga – nekoliko metara dalje – ubija dijete iste dobi.“ Takve kontradikcije, smatra, razotkrivaju dubinu civilizacijskog posrtanja.
Na apsurde upozorava i španjolska pravna praksa: za uništavanje orlovoga gnijezda prijeti kazna od 15 tisuća eura i do dvije godine zatvora, dok je istodobno potpuno legalno prekinuti život nerođenoga djeteta s Downovim sindromom u bilo kojoj fazi trudnoće. Životinjska jaja tretiraju se kao svetinje, a ljudski život kao tehničko pitanje.
I dok društva šute, brojke govore neumoljivo: 73 milijuna pobačaja godišnje, globalno gledano, znači da je pobačaj najveći uzrok smrti na planetu. Nigdje drugdje ljudski život ne nestaje u tolikim razmjerima – niti od karcinoma, niti od srčanih bolesti, niti od svih ratova zajedno. Planet ulazi u demografsku i moralnu spiralu smrti, a masovna destrukcija nerođenih postaje strukturalni mehanizam „naprednih“ društava.
Upravo ta kombinacija šutnje i normalizacije čini pobačaj najvećom civilizacijskom tragedijom našega doba. Jer brojka od 73 milijuna ne označuje statističku kategoriju, nego 73 milijuna neproživljenih budućnosti, neizgovorenih imena, neostvarenih ljudskih priča.
U pozadini svega, kako upozoravaju mnogi kršćanski mislioci, odigrava se duboki kulturni rat za definiciju čovjeka. Ako život prije rođenja nije život, ako znanstveni dokazi vrijede samo kada se uklapaju u ideološki diskurs, tada se otvara prostor za civilizaciju u kojoj čovjek postaje potrošni materijal.
Zbog toga, poručuju španjolski biskupi, obrana nerođenih nije političko pitanje, nije „svjetonazor“, niti se može svesti na ideološki klišej o konzervativizmu. Riječ je o temeljnome pitanju civilizacijske opstojnosti: može li društvo koje normalizira uništenje vlastitih najslabijih članova dugoročno opstati? Može li kultura smrti biti temelj budućnosti?
Argüellov apel zato prelazi granice Španjolske i postaje univerzalna poruka Zapadu koji se užurbano samorazgrađuje: dokle god pobačaj bude slavljen kao civilizacijsko postignuće, dotle će i moralni kompas društva ostati nepovratno slomljen. Jer narod koji se odriče vlastite djece – odriče se i vlastite budućnosti.
