Jeste li ikada sjedili u restoranu ili salonu i jedva uspijevali razgovarati zbog neprestane, neželjene i glasne glazbe u pozadini? Uživate li na parkiralištima dok glazba trešti iz vanjskih zvučnika, a zatim vas, čim uđete u trgovinu, dočeka ubrzana pozadinska glazba zajedno s reklamama? Jeste li ikada točili gorivo na benzinskoj postaji, a iz zvučnika na pumpi dočekali su vas glasni tehno-zvukovi i reklame? Ili ste otišli frizeru, želeći se opustiti, a to je bilo nemoguće zbog iritantne glazbe u pozadini?
Volim glazbu. Moj se ukus proteže od klasike preko folk-rocka do klasičnoga countryja. Ali nikada mi ne bi palo na pamet nametati svoju glazbu drugima ili ljude oko sebe izlagati buci koju možda uopće ne žele slušati. Ipak, nešto se mijenja. Neželjena, preglasna i nametljiva glazba postala je uobičajena. Neki tu pojavu nazivaju loudcasting.
Postoji više razloga zbog kojih se to događa. Možda je glavni krivac za širenje nametljive glazbe, kao i za mnoge druge pojave koje nagrizaju naše društvo, novac.
Istraživači su utvrdili da pozadinska glazba ljude potiče na veću potrošnju u trgovinama i restoranima jer utječe na raspoloženje, određuje ritam kretanja i podsvjesno manipulira kupcima osjetilnim podražajima koji se mogu programirati tako da potiču kupnju više proizvoda i skupljih artikala.
Istraživanja u ugostiteljskim objektima pokazala su da, uz isti jelovnik i isti prostor, sporija glazba produljuje vrijeme provedeno za stolom za gotovo 25 posto u odnosu na glazbu bržega ritma. Brža glazba, s druge strane, ubrzava izmjenu gostiju. Razlika proizlazi isključivo iz zvuka. Za upravitelje objekata pravi pristup ovisi o tome čemu je lokal namijenjen – visokoj gastronomiji ili brzoj hrani.
Istraživanja pokazuju i da pozadinska glazba može utjecati na to kako ljudi procjenjuju okus, kvalitetu i vrijednost. Ista pića i jela zbog glazbe mogu djelovati skuplje i kvalitetnije, a prostor profinjenije. Može se dogoditi i suprotno. Cijelo iskustvo može ostaviti snažniji dojam, ovisno o tome što se svira u pozadini.
Prije gotovo stotinu godina tvrtka Muzak Holdings počela je proizvoditi i distribuirati unaprijed snimljenu glazbu izravno poslovnim korisnicima koji su plaćali pretplatu. Nije trebalo sastavljati popise pjesama niti birati radijsku postaju. Usluga je dolazila već pripremljena, a glazba se emitirala preko posebne infrastrukture koju je tvrtka posjedovala i održavala. Muzak je svoj proizvod reklamirao kao znanstveno dokazano sredstvo za povećanje produktivnosti, a time i zarade.
Danas se, barem među pripadnicima starijih naraštaja, riječ „muzak“ rabi gotovo kao opća imenica, kao sinonim za pozadinsku glazbu. Šale o blagoj, sveprisutnoj i dosadnoj „glazbi iz dizala“ ili „glazbi iz zubarske ordinacije“ bezbrojne su. Takva nenametljiva pozadinska glazba još postoji, ali događa se nešto drugo.
Jeste li ikada bili u parku, na plaži, u knjižnici, zračnoj luci ili nekom drugom javnom prostoru, a netko je s mobitela ili drugoga osobnog uređaja vrlo glasno puštao svoju glazbu?
Prema Pew Research Centeru, oko 91 posto Amerikanaca, odnosno približno 325 milijuna ljudi, posjeduje pametni telefon. Godine 2011. taj je udio bio samo 35 posto. Širenje osobnih elektroničkih uređaja mijenja zemlju na bezbroj načina, među ostalim time što je personalizirana glazba i buka dostupna u svakome trenutku.
Danas gotovo svatko u džepu nosi uređaj težak svega nekoliko stotina grama, s ekranom od šest inča, koji može reproducirati glazbu. Gotovo neograničen broj glazbenih žanrova dostupan je jednim pokretom prsta. Mnogi koriste slušalice i tiho uživaju u omiljenim pjesmama. Nažalost, drugi svoje uređaje ne stišavaju. Glazbu, pa i telefonske razgovore, puštaju preko zvučnika tako da ih moraju slušati svi oko njih.
Jeste li ikada sjedili u kafiću i pokušavali mirno razgovarati uz jutarnju kavu dok je netko pokraj vas preko mobitela glasno puštao glazbeni video s TikToka?
Istraživači su ustanovili da je pandemija COVID-a oslabila neformalnu društvenu kontrolu i pravila ponašanja u javnosti. Ljudi su navike koje su stekli kod kuće prenijeli natrag u zajedničke prostore.
Je li vas ikada zasmetalo kada sjedite u automobilu zaustavljenom u prometu, sa zatvorenim prozorima, a vaš osobni prostor svejedno ispune udarci i pulsiranje vulgarne rap „glazbe“ koja trešti iz obližnjega automobila sa spuštenim prozorima?
Dr. Rachael Kent, stručnjakinja za digitalnu ekonomiju i društvo, rekla je za BBC kako smatra da je takvo ponašanje svojevrsna predstava, „način pobune“. „Puštat ću glazbu, gledat ću što želim – tako pokazujem tko sam i kakav je moj ukus“, objasnila je. Po mišljenju autora, takvo je ponašanje također nepristojno, nezrelo i jednostavno neodgojeno.
Prema istraživanju Pewa, gotovo polovica Amerikanaca smatra da je kultura u posljednjih pet godina postala nepristojnija i grublja. U istome istraživanju gotovo 60 posto odraslih smatra da je glasno puštanje glazbe u javnosti neprihvatljivo, 32 posto da je ponekad prihvatljivo, a gotovo devet posto da je sasvim u redu. Istraživanje jednoga proizvođača audiouređaja iz 2024. pokazalo je da je 35 posto ispitanih Amerikanaca u javnosti slušalo zvučni sadržaj bez slušalica.
Jeste li ikada otišli na bazen u susjedstvu samo kako biste se opustili, sunčali i pročitali dobru knjigu, a glasna vam je glazba to onemogućila?
Suočeni s nametljivom glazbom, većina je ljudi jednostavno ignorira. Ne žele sukob. Prirodni im je nagon pretvarati se da je sve u redu i ne stvarati probleme. Drugi se premjeste. Neki buku prijave, a hrabriji se izravno suprotstave onomu tko je stvara.
Ako imate problema s glasnom glazbom u javnome prostoru, budite oprezni. Najbolje je da problem riješi odgovorna osoba. Međutim, upravitelji teretana, knjižničari, predstavnici stanara i vlasnika nekretnina te djelatnici javnoga prijevoza često izbjegavaju sukob i ne žele nikoga izazivati. Nerijetko zanemaruju čak i kršenje vlastitih pravila.
Jeste li umorni od športskih stadiona na kojima razglas potpuno preuzme događaj? To zna biti opresivno. Obavijesti, umjetno stvorena energija, lažno uzbuđenje i različiti glazbeni umetci slažu se jedan na drugi u gotovo neprekidnu baražnu paljbu decibela.
Katkad je glasnoća unaprijed zadana i ništa se ne može učiniti. Recepcije hotela, primjerice, primaju pritužbe na glasnu glazbu, ali čini se da nitko ne može ništa promijeniti. Posjetitelji kina žale se zbog zaglušujuće glasnoće najava filmova koji uskoro dolaze u kina, ali čak ni osoblje ne može upravljati glasnoćom niti mješavinom zvukova koji se predstavljaju kao glazba ili zvučni efekti.
Kako to da nitko kao da nema ovlasti napraviti promjenu koju normalni ljudi žele? Zašto se ne provode razumna pravila o razini buke?
Možda zato što sve više shvaćamo da prigovaranje može imati opasne posljedice. U jednom je slučaju 78-godišnji muškarac više puta brutalno udaren šakom u lice nakon što je muškarca i ženu u istome vagonu njujorške podzemne željeznice zamolio da stišaju glazbu. Bilo je i slučajeva u kojima su ljudi izgubili život nakon što su drugima prigovorili zbog glasne glazbe.
Ako je nametljiva buka očito uznemirujuća, pravna zaštita uglavnom se temelji na propisima o dopuštenoj razini buke i ometanju javnoga reda. U Sjedinjenim Državama ljudi, srećom, imaju pravo slušati što god žele. Međutim, osobne želje sve češće dobivaju prednost pred pravima drugih.
Osim opće iritacije, neželjena i pretjerano glasna glazba može izazvati i zdravstvene poteškoće. Neka istraživanja visoku izloženost buci povezuju s dodatnim stresom, tjeskobom, problemima u ponašanju i teškoćama s koncentracijom. Najčešći kardiovaskularni učinak glasne buke povišen je krvni tlak. Glasna i neželjena buka izaziva stres, a Centar za medicinu rada i okoliša izvještava da izlaganje naglim glasnim zvukovima u inače tihom okruženju može biti povezano sa srčanim bolestima, srčanim udarima, zatajenjem srca pa čak i moždanim udarima.
Možda je ipak najznakovitiji uzrok loudcastinga odbojnost suvremenoga čovjeka prema tišini. Mnogima je odsutnost buke neugodna. Čini se da nisu sposobni dugo boraviti u tišini i samoći. Osjećaju nelagodu. Mislim da se mnogi boje poniranja u vlastitu nutrinu. Prazninu ispunjavaju bukom, a kao posljedica toga svi ostali gubimo spokoj i mir u svojem okolišu, društvu i osobnome životu.
Zanemarujemo Božju opomenu: „Umirite se i znajte da sam s vama“ (Ps 46,10).
Kardinal Robert Sarah prepoznao je taj problem u svojoj važnoj knjizi Snaga tišine: protiv diktature buke. Prema Sarahu: „Bog je tišina, a đavao je bučan. Sotona je od početka nastojao prikriti svoje laži pod varljivom i bučnom uznemirenošću.“
Sarah nastavlja: „Naše užurbano, ultratehnološko doba učinilo nas je još bolesnijima. Buka je postala poput droge o kojoj su naši suvremenici ovisni. Pod svojim slavljeničkim izgledom buka je vrtlog koji čovjeku omogućuje izbjeći suočavanje sa samim sobom i vlastitom unutarnjom prazninom. To je đavolska laž. Buđenje može biti samo brutalno.“
Crkveni oci znali su da je tišina prijeko potrebna kako bi čovjek pronašao i sebe i Boga.
Loudcasting je još jedan znak da su nekada općeprihvaćena pravila ponašanja i društvene etike zamijenjena današnjim vrijednostima koje u središte stavljaju pojedinca umjesto zajednice. Ono što je nekoć ublažavalo stres svakodnevnoga života – dubok odnos s Bogom, zvukovi prirode, tišina i smisleni odnosi s drugim ljudima – danas potiskuje naš glasni, nametljivi digitalni svijet i identiteti koje stvaramo na ekranima.
Svi bismo trebali pokazati odbojnost prema takvu nametanju buke. Kada bi dovoljno ljudi taj problem shvatilo ozbiljno, možda bi se mogao primijeniti pristup sličan policijskoj teoriji „razbijenih prozora“. Policija u New Yorku i drugdje svojedobno je polazila od ideje da vidljivi znakovi nereda i sitnoga kriminala stvaraju ozračje koje potiče teža kaznena djela. Suzbijanje manjih prekršaja, poput razbijanja prozora i ispisivanja grafita, trebalo je pridonijeti smanjenju ukupnoga kriminala i stvaranju sigurnijega i uređenijega okruženja.
Na isti bi način odlučnije suzbijanje nametljive i preglasne glazbe možda pomoglo povratku pristojnosti i većega društvenog sklada.
Glazba donosi mnogo dobroga. Izgubili smo, međutim, osjećaj za pravo vrijeme i mjesto, kao i poštovanje prema drugima. U tišini postoji mir. I kao pojedinci i kao zajednica imamo pravo na njega.
