U postkomunističkim zemljama lustracija je naziv za postupak kojim se iz javnih službi i političkog život isključuju nositelji stare vlasti. Zahtjev za isključenjem temelji se na moralno-etičkom zahtjevu prema kojemu u demokratskom poretku vlasti trebaju obnašati oni koji nisu kolaborirali s komunističkim režimom.
Razloge za lustraciju možemo podijeliti u tri skupine: 1. pravni razlozi, 2. moralni razlozi, 3. gospodarski razlozi.
Kad govorimo o prvoj skupini razloga, jasno je kako počinitelji kaznenih djela (bilo da govorimo o ubojicama ili kršiteljima ljudskih prava i temeljnih sloboda) moraju odgovarati za kaznena djela. Kao što stoji u čl. 41. Kaznenog zakona, svrha je kažnjavanja „izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo“.
Lustracija je, nema dileme, i pitanje elementarnog morala i pravednosti jer je nemoralno da u demokratskome sustavu dojučerašnji batinaši, ubojice, doušnici i medijski sponzori totalitarnog sustava uživaju ista prava kao i njihove žrtve. Ako istu društvenu poziciju uživaju zločinac i žrtva time se šalje kriva poruka, posebno mladima, kako se isplati sudjelovati u zločinima totalitarnog sustava, a ne isplati suprotstavljati tome istom zločinačkom sustavu. Nekažnjavanje zločina poticaj je za činjenje novih zločina u budućnosti jer stvara ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti.
Lustracija niti u jednoj postkomunističkoj državi nije provedena na zadovoljavajući način, no jasno je kako su one zemlje koje su provele barem ograničenu lustraciju danas i ekonomski uspješnije od onih koje lustraciju uopće nisu provele. Ponajbolji primjer za to je Poljska. Lustracija, koja bi u Hrvatskoj trebala obuhvatiti dekomunizaciju i dejugoslavizaciju, u Hrvatskoj se nametala i kao preduvjet gospodarskog oporavka Republike Hrvatske.
U Hrvatskoj ne samo da nije došlo do lustracije, nego je ideja nacionalne pomirbe, usred krvavog rata devedesetih godina, omogućila bivšem komunističkom kadru da transferira svoju moć i u samostalnu Hrvatsku.
Bivši pripadnik UDBA-e Željko Kekić Pauk nema dvojbe o tome su bivše – kolokvijalno govoreći – udbaške strukture stekle dominantnu moć i u samostalnoj Hrvatskoj. „Danas Hrvatsku nemaju oni koji su se za nju borili, nemate ju Vi koji ste za nju robijali, niti je imaju domoljubi. Hrvatsku imaju oni koji je nikada nisu htjeli, a to su moji kolege udbaši, koji su se uknjižili na Hrvatsku, kao na svoj posjed, s vlasništvom 1/1“, rekao je svojedobno Kekić u knjizi „Čovjek i njegova sjena“ koju je objavio u koautorstvu s pokojnim Antom Kovačevićem.
Jedini akt lustracije u Hrvatskoj zbio se djelovanjem njemačkog pravosuđa koje je osudilo bivše pripadnike komunističkih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Ni to nije išlo glatko. Tadašnja Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem učinila je sve da spriječi izručenje dvojice udbaša Njemačkoj.
Devet godina kasnije svjedočimo novome pokušaju spašavanja udbaša, sada u režiji dijela generala, a pod vodstvom notornog hrvato-ljubitelja Ante Nobila.
Udbaškome dvojcu, koji je u vremenu Jugoslavije naređivao likvidacije politički suspektnih Hrvata diljem svijeta, sada se želi osigurati bezbrižna mirovina, a sve pod krinkom njihovih velikih zasluga za samostalnu Hrvatsku.
Onima koji su zagovarali ubojstva zagovornika samostalne Hrvatske, želi se prišiti aureola maltene hrvatskih nacionalista. Kao da ovi nisu stali uz samostalnu Hrvatsku samo iz golog vlastitog interesa, spašavajući se od hrvatožderske politike Slobodana Miloševića za koju su i hrvatski komunisti bili „ustaše“.
Ne znamo kakvi se dugovi vraćaju i kome u režiji generala, no riječ je o sramotnom ponašanju i još jednom dokazu da bivša Udba drži sve bitne poluge političkog i gospodarskog života u hrvatskoj državi.
Zbog ovih struktura Hrvatska svih ovih godina ne može naprijed. Riječ je u udbaškom tumoru koji razara zdravo tkivo, a mlade ljude kao i u vremenu Jugoslavije tjera van.
Quo vadis Croatia?
