Ponedjeljak, 06. veljače 2023.

Tito je osobno naredio zločine na Bleiburgu

Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.

Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (12.)

Kako bi pokušali umanjiti odgovornost komunista i partizana za masovne zločine, neki navode i to da su likvidacije u to vrijeme bile izvršavane ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim zemljama Europe. Kao primjer se obično spominje Francuska. Međutim, ukupan broj osoba koje su u Francuskoj smaknute prije i nakon oslobođenja iznosio je oko 10.500, uključujući i one koji su ubijeni u „divljim čistkama“.[1] Usporedi li se broj ubijenih u Francuskoj s višestruko većim brojem ubijenih u Jugoslaviji,[2] i uzme li se u obzir činjenica da Francuska broji nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije, lako se dolazi do zaključka da ni ovaj argument ne drži vodu.

Među onima koji priznaju komunističko-partizanske zločine, a proizlaze iz komunističkog-partizanskog miljea, mali je broj onih koji će priznati da je zapovijed za masovna ubojstva došla iz samoga vrha, tj. od Josipa Broza Tita. Iako je uopće smiješno i neozbiljno tvrditi da bi se tolika masovna ubojstva mogla počiniti bez znanja Tita – vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije – broj onih koji tvrde da Tito nije dao naredbu za ubojstva (i da zapravo nije znao za ubojstva), i dalje je poprilično velik. Takvo je postupanje, međutim, donekle i razumljivo: vođa personificira pokret; obranom Tita brani se i partizanski pokret. Prilikom obrane Tita često se navodi njegova brzojavka („depeša“) od 14. svibnja 1945. da se poduzmu „najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka“.[3]

Tu je depešu Tito navodno uputio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslavenske armije. Međutim, najvjerojatnije je riječ o naknadnoj krivotvorini.[4] Britanski povjesničar ruskoga podrijetla Nikolaj Tolstoj smatra da je riječ o „običnoj krivotvorini“ te dodaje: „Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju“.[5] Uostalom, čak i da je depeša autentična, Titove zapovijedi koja su smjerale u sličnom pravcu su i ovako bile samo za „javnu“ i „vanjsku“ uporabu.[6]

Međutim, kada se razmotri što su o zločinima pisali i govorili Titovi suradnici i visokorangirani jugokomunistički dužnosnici, i kad se uz to proanaliziraju neke Titove izjave i postupci, postaje vidljivo da  Tito ne samo da je znao za zločine, nego ih, vrlo vjerojatno, i zapovjedio.

Tako je, primjerice, po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su provedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je provođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.[7] Hrvatski su mladići morali umrijeti da bi živila Jugoslavija i da bi se Srbi „izdovoljili“…

General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao „lično odgovornim“,[8] o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“[9]. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“.[10] U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u  njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je  o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.[11]

Sama činjenica da je Tito imao  telefonsku vezu s Nađom dokazuje da je Tito imao i kontrolu nad snagama koje su sudjelovale u zločinima. Pravnik Dominik Vuletić o tomu piše: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“.[12]

Slično navodi i akademik Vladimir Đuro Degan: „Za masovne zločine koji su u Jugoslaviji uslijedili 1945. godine prvenstvenu odgovornost snosi onaj tko ih je organizirao i počinio. To je bila tek ustanovljena Jugoslavenska armija s njezinim vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom. (…) Naime, tehnologija razoružavanja zarobljenika u svibnju te godine, njihovo vezivanje žicom i ubijanja nad jamama i tenkovskim rovovima, kao i ‘križni put’ onih koji odmah nisu bili smaknuti, bili su previše dobro organizirani da bi se mogli pripisati osveti pojedinaca“.[13]

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika,[14] navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“.[15] Kotnik dalje svjedoči da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Josipu Brozu Titu, nap. D.D.)  s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“.[16] S obzirom na to da je upit o postupanju sa 160.000 zarobljenika zatražen od Tita osobno, naređenje „da se svi ti zarobljenici likvidiraju“ mogao je dati isključivo on kao vrhovni zapovjednik.

Titov bliski suradnik Milovan Đilas smatra da za masovna ubojstva u svibnju „pismena naredba nije postojala“. Pritom ne spominje je li postojala usmena naredba (koja u vojsci ima jednako obvezujuću snagu kao i pismena!). No, dalje nadodaje da prema „strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha“.[17] Đilas, dakle, jasno ukazuje na Titovu krivnju. O masovnim ubojstvima Đilas dalje kaže: „Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru (…) spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek!“.[18]

Đilas vrlo jasno zaključuje da se Tita ne može braniti svaljivanjem krivnje na njegove suradnike; ni za djela prije rata, ni za djela poslije rata: „Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće ‘obeliti’ Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i posleratnog (antisovjetskog) perioda: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s ličnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka… A u tvrdnji hrvatskih i albanskih nacionalista da je Ranković u Hrvatskoj, odnosno na Kosovu, sprovodio poseban, svoj režim, ne radi se samo o izvrtanju činjenica, nego i o političkom, propagandnom iskorišćavanju činjenice da je Ranković Srbijanac. Nikakvog ‘Rankovićevog režima’ nije bilo, bar ne dok sam ja bio u vlasti – sve je to bio Titov režim, režima Tita i grupe koja se već pre rata učvrstila oko njega. Napose je to netačno kad se radi o Hrvatskoj: unutrašnje prilike u Hrvatskoj Tito je kontrolisao neposredno, preko ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Steve Krajačića. Krajačić je  samo formalno, administrativno, bio pod Rankovićem, odnosno saveznim ministarstvom, a faktički neposredno pod Titom, kome je činio i svakojake luksuzne, ‘reprezentativne’ usluge: vile, slike, skulpture…“.[19]

Publicist Slavko Goldstein u predgovoru Đilasove knjige „Vlast i Pobuna“ piše da je najvažnije odluke uvijek „donosio Josip Broz Tito, obično uz prethodne dogovore s trojicom najbližih suradnika (Kardelj, Ranković, Đilas)“.[20] Likvidacije protivnika nakon rata nesumnjivo spadaju u kategoriju „najvažnijih odluka“. O odnosu Tita prema likvidacijama S. Goldstein kaže: „Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti, ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje“.[21]

Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič, kojoj bi teško bilo pripisati neobjektivnost, s obzirom na to da su joj i otac i majka bili partizanski prvoborci, smatra da je za zločine u Hudoj Jami krivac Tito.[22] Simo Dubajić ne dvoji da je odluku o ubojstvima donio Tito. Na pitanje N. Tolstoja, je li naredba za likvidaciju došla od Tita osobno, Dubajić odgovara: „Naravno. Niko nije mogao doneti takvu odluku, osim njega“.[23]

Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“.[24] Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju likvidacije zarobljenika, o masovnim likvidacijama kaže: „Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh i tko je bio na njegovu čelu. Rečeno nam je: ‘Neprijatelja ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje’! Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata da je druga faza“.[25] Albert Svetina, prvi partijski sekretar OZNA-e za Sloveniju od 1944. do svibnja 1945., navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40 000 ljudi te ističe kako su svi u OZNA-i znali za masovne likvidacije.[26]

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, na jednu je primjedbu novinara Andrije Tunjića („Lani ste mi rekli da je Tito kriv za Bleiburg, a onda ste sve to  za tri dana opovrgnuli“) u razgovoru 2000. odgovorio: „I tada sam rekao, a i danas tvrdim da je Tito kao vrhovni zapovjednik vojske NOBa odgovoran za sve što je ta vojska učinila, pa i za Bleiburg. Ali, u smislu položaja na kojem je bio! Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati. To je bio zločin na zarobljenim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske i civilima. Zarobljen čovjek mora biti legalno suđen, a ne likvidiran“.[27]

Na Titovu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći“.[28]  Đilas o ovomu Titovu govoru piše: „Titu se u tom govoru ‘omaklo’ i priznanje da se pobijene zarobljenike kontrarevolucionarne skupine – ‘kvislinge je’ – kako se on izrazio – ‘stigla ruka pravde’. Tada su ta masovna streljanja manje skrivana – bila su ‘prirodnija’ i ‘logičnija’. A svakako je s njima u vezi i Staljinova pohvala, koju je izrekao koreći Poljake: Tito je junačina (molodjec): on nema problema s neprijateljima – sve ih je pomlatio (perebil). – To mi je prepričao diplomata iz poljske delegacije, u vožnji od Bleda za Ljubljanju, u leto 1946. godine“.[29] Uostalom, zaključuje Đilas, u „partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovu ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja partije i proširivanja njene dominacije. Nije bilo razlika  ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata“.[30]

O Titovoj krivnji svjedoči i depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom“.[31] A. Ranković kao načelnik OZNA-e bio je izravno odgovoran Titu, tako da ovu depešu zasigurno nije uputio bez prethodnog savjetovanja s Titom.

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“.[32]

Izjave samih visokih komunističkih dužnosnika, dakle, nesumnjivo ukazuju da je Tito bio naredbodavac zločina. Uostalom, Tito je u likvidaciji protivnika imao bogato iskustvo još iz svojih moskovskih dana, kad je kao agent Kominterne u SSSR-u dao likvidirati osam stotina jugoslavenskih komunista i socijalista.[33] Smrt tisuća ljudi za Tita je, kao i za njegova naredbodavca i uzora u vrijeme rata, Staljina, bila samo statistika.

[1] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 352.

[2] Dr. Zdravko Dizdar govori o 62.000 poimenično utvrđenih poslijeratnih hrvatskih žrtava, uglavnom Bleiburga i Križnih putova hrvatskih vojnika i civila s područja nekadašnje NDH, od Dubrovnika do Varaždina i od Zemuna do Senja (Zdravko DIZDAR, „Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)“, 188.). Istraživanja, međutim, nisu ni blizu kraja, stoga je broj nesumnjivo mnogo veći.

[3]  Josip BROZ TITO, Sabrana djela. Tom dvadeset osmi, 1. Ma j -6 .jul 1945., Komunist, Beograd, 1988., 43.

[4] Tito je poslije rata naknadno revidirao svoje brojne radove. Tako je, primjerice, revidirao proglas CK KPJ od 22. lipnja 1941. u kome je stajalo njegovo pitanje: „Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta“. Nakon rata iz tog je proglasa izostavljena riječ „više“ (Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 295.). Izostavljanjem riječi „više“ zapravo je skriven dokaz da je Tito do tada vjerovao u sporazum Ribbentrop – Molotov.

[5] Nikolaj TOLSTOY, „Povijest pred sudom“, Start (Zagreb), 6. siječnja 1990., 51. Prema:  Martina GRAHEK  RAVANČIĆ, „Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 539. – 540.

[6] Vladimir GEIGER, „Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg“, 342.

[7] Komunistički zločini nisu antifašizam, Hrvatski informativni centar, prosinac 2008., 24.

[8] Kosta NAĐ, Pobeda, Spektar, Zagreb, 1980., 200.

[9] Isto, 191.

[10] Isto,  212.

[11] Branimir LUKŠIĆ, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima. Bio je to britanski i partizanski genocid nad 330.000 Hrvata“, Hrvatski list, Zadar, 13. svibnja 2010., 26. – 27.

[12] Dominik VULETIĆ, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“, Pravnik, 41./2007., br. 85, Udruga Pravnik, prosinac 2007., 137.

[13] Prema: Tomislav VUKOVIĆ, „Blajburške žrtve govore i danas (o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti). Hrvatski mučenički diptih“, Prilika, Mjesečni magazin Glasa Koncila, br. 5 (29), Zagreb, svibanj 2010., 12.

[14] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako,  166.

[15] Isto, 167.

[16] Isto, 167. – 168.

[17] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat,  433.

[18] Isto.

[19] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, Memoari, EPH Liber, Zagreb, 2009, 62.

[20] Isto, 12.

[21] Miljenko JERGOVIĆ, „Intervju sa Slavkom Goldsteinom. ‘Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu’“,pristup ostvaren 30. ožujka 2010.

[22]Za zločine u Hudoj Jami krivac je Tito“, pristup ostvaren 12. ožujka 2009.

[23] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 383.

[24]„Grobnica strave: „Najmanje nam je potrebno novih povijesnih i ideoloških sukoba“, pristup ostvaren 7. ožujka 2009.

[25] Mladen GENC, „Što je o masovnim likvidacijama nakon 2. svjetskog rata otkrio oficir Ozne Zdenko Zavadlav. Ubijani su po naređenju s vrha – bez suđenja“, Varaždinske vijesti, br. 3367, 14. srpnja 2009., 18.

[26] Marijana CVRTILA, „U Deželi grob do groba…“, pristup ostvaren 8. ožujka 2009.

[27] Andrija TUNJIĆ, „Ivan Fumić: Nitko normalan u Hrvatskoj ne smije kriminalizirati Domovinski rat“, Vjesnik, Zagreb, 21. listopada 2000., 3.

[28] Borba, 28. svibnja 1945.  Prema: P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća,  222.

[29] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 140.

[30] Isto, 60.

[31] Anđelko MIJATOVIĆ, „Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti (26). Nova vlast uhićuje, zatvara i likvidira“, Vjesnik, Zagreb, 13. srpnja 2005., 63.

[32] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 221.-222.

[33] Knjige koje se bave tim dijelom Titova života su: Silvin EILETZ, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. – 1940. (2008) i Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća (2009).

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)

Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)

Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (9.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (10.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (11.)

Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (12.)

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...