Početkom proljetnih dana prošle godine srednjostrujaški mediji počeli su izvještavati o protivljenju stanovništva Kosinja izgradnji akumulacijskog jezera kojim bi se raselilo preostalo stanovništvo Gornjeg Kosinja i okolnih zaselaka te bi došlo do potapanja Kosinjske doline. Međutim, lokalno ličko stanovništvo nije prosvjedovalo zbog izgradnje akumulacijskog jezera, nego zbog procjene vrijednosti njihove imovine i od tada se u javnosti govori o tzv. ‘slučaju Kosinj’.
Iz državne tvrtke HEP tvrde da je akumulacijsko jezero potrebno zbog hidroelektrane Senj 2, ali politička elita, očito, nije shvatila potencijal koji ima Kosinjska dolina, jer dolina površine 230 četvornih kilometara ima 42 pitka izvora vode – što je šest puta više od prosjeka u Hrvatskoj. I ne samo to. Na području doline nalazi se više od 20 špilja i jama, 36 neistraženih arheoloških lokaliteta – među kojima su Banj Dvor, stolica prvih hrvatskih banova, zatim ostaci pavlinskog samostana, Kosinjske tiskare…
Zbog potapanja područja oko arheološkog lokaliteta Kosinjske tiskare trebali bi prosvjedovati osim lokalnog stanovništva i intelektualci, prije svega arheolozi i historiografi, ali i predstavnici Crkve u Hrvata, jer se potapa kulturna baština hrvatskog naroda. Riječ je o lokalitetu gdje je 22. veljače 1483. tiskana prva hrvatska inkunabula „Kosinjski misal“, a da danas je sačuvao svega dvanaest primjeraka te dragocjene glagoljske knjige. I četvrta hrvatska inkunabula „Brevijar po zakonu rimskog dvora“ tiskana je 1491. u Kosinju.
Međutim, političkoj eliti nije bitno što će potopiti dolinu koja svjedoči o povezanosti hrvatske kulture sa Zapadom, iako su toj istoj kasti puna usta Europe, i što će prisilno raseliti stanovništvo; jer ako su raselili stotine tisuća Hrvata u zadnjih trideset godina, raseliti još dvjestotinjak ljudi i potopiti nekolika sela nije nikakav problem.