Nedjelja, 27. studenoga 2022.

POLITIKA GENOCIDA: Velikosrpska politika nastoji ukloniti i mali preostali broj Hrvata u Srbiji

Osim u sjevernoj Bačkoj Bunjevci su nastanjeni i na područjima Velebita, Like, Gorskog kotara, Podunavlja i nekih gradova Mađarske, a svagdje se deklariraju Hrvatima.

Prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008 g. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1 %. I taj mali broj Hrvata koji je ostao u Srbiji velikosrbima je previše. U sjevernoj Bačkoj već desetljećima ih se želi asimilirati.

Recept za asimilaciju Bunjevaca poodavno je poznat: subetnonim „Bunjevci“ uzdignuti na razinu etnonima, tj. Bunjevce proglasiti narodom zasebnim od Hrvata. Tako je bivši srbijanski predsjednik i Šešeljev suradnik Tomislav Nikolić rekao kako su oni „autohtoni južnoslavenski narod“.

To je prvi korak, a nakon toga je cilj takav mikronarod bez pretpostavki za dugoročni opstanak pretopiti u većinski srpski narod. Nacrte ovakve politike možemo pronaći još u vremenu Austro-Ugarske Monarhije kao oblik mađarizacije, da bi zatim pod vodstvom Vuka Karadžića bili razrađeni u Vukovoj tezi o Bunjevcima kao „Srbima rimokatoličke vere“.

Slični je velikosrpski recept primijenjen i u Boki kotorskoj – koja je zaslugom ideje i prakse jugoslavenstva istrgnuta iz hrvatskoga etničkog prostora – u kojoj se je bokeljske Hrvate nastojalo prikazati kao „Crnogorce rimokatoličke vere“.

Pritisci koji su išli za asimilacijom bunjevačkih Hrvata ostavili su teške psihološke posljedice na tome dijelu hrvatskoga nacionalnog bića, posebno nakon što je sjeverna Bačka postala sastavni dio Srbije. Uvjeti straha od većinskog naroda, diskriminacije, borbe za goli opstanak i nedovoljno kvalitetne političko-kulturne elite negativno su se odrazili na psihu tamošnjih Hrvata, i to do te mjere da su se mnogi od njih bojali izjašnjavati kao Hrvati pa su prednost radije davali pokrajinskoj oznaci.

O tome kako je nakon Drugoga svjetskog rata u istočnom Srijemu – gdje su također bili prisutni snažni pokušaji asimilacije – Stjepan postajao Stevan, a Vjeko – Veka, možemo čitati u knjizi hrvatskog književnika iz Srijema Vladimira Bošnjaka „Svršetak vražjeg stoljeća“.

Pretežiti dio bunjevačkih Hrvata unatoč svim pritiscima – koji su se posebno intenzivirali u vrijeme Domovinskog rata, kad se iz Srbije iselilo oko 45 000 Hrvata – očuvao je etničku samobitnost, no pod spomenutim negativnim povijesno-političkim i kulturnim uvjetima u sjevernoj Bačkoj razvio se i posebni etnopsihički tip, koji karakterizira odbacivanje vlastitoga hrvatskog porijekla, te davanje prednosti subetnonimu „Bunjevac“. Riječ je o onim Hrvatima koji se na popisu stanovništva više ne izjašnjavaju Hrvatima, nego Bunjevcima. Kod nekih od njih moguće je utvrditi i ono što je akademik Aralica nazvao – intrašovinizam, gdje se ne radi samo o odbacivanju hrvatstva, nego i o prijeziru prema istom.

U projektu stvaranja posebnoga bunjevačkog naroda velikosrpska politika nije se, međutim, služila samo batinom, nego i mrkvom. Tako su se onim Hrvatima koji su bunjevaštvo prihvatili kao nacionalnu odrednicu, a ne više pokrajinsko određenje automatski otvarale bolje političke, financijske i medijske perspektive. U svibnju 2011. tako je političko i kulturno vodstvo bunjevačkih Hrvata uputilo otvoreno pismo političkim čelnicima Republike Srbije i Republike Hrvatske u kojem je posebno istaknuto da projekt stvaranje bunjevačke nacije ima svesrdnu potporu srbijanskih medija, dok se s druge strane onim Hrvatima koji ne žele pristati na takav projekt uskraćuju sredstva i medijski prostor.

Projekt sa stvaranjem bunjevačke nacije, možemo zaključiti, za sada daje po velikosrbe prilično dobre rezultate. No oni se, kao što je u razgovoru za „Večernji list“ nedavno primijetio Tomislav Žigmanov, ne zadovoljavaju samo sa stvaranjem bunjevačke nacije, nego se intenzivno radi i na dekroatizaciji Šokaca.

Nasilna, mitomanska i maliciozna velikosrpska ideja ne miruje, nego nastoji u Srbiji ukloniti i ono malo preostalih Hrvata. Jedini ispravan potez Republike Hrvatske je inzistiranje na načelu reciprociteta. Velikosrbi razumiju jedino jezik sile i sukladno tome treba se postaviti i hrvatska država.

Sviđa ti se ovaj članak? Podijeli ga.

Moglo bi te zanimati...