Milorad Pupovac devedesetih je slovio kao umjerenija politička struja kod predstavnika srpske nacionalne manjine. No kasnijim je svojim postupcima često izazivao međunacionalne tenzije. Poznati su njegovi stavovi o Oluji kao i izjava iz 2019. da bi Hrvatska zbog mržnje prema Srbima mogla propasti kao i NDH.
Stvarni vladar SDSS-a
No stvarni vladar SDSS-a, stranke koja baštini zločinačko naslijeđe Gorana Hadžića, je Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara koji je pad vukovarske bolnice nazvao „padom posljednjeg ustaškog uporišta“. Razumnim ljudima nije potrebno tumačiti kakve su osobe mogle doći na čelo Vukovara nakon svih zločina ranije počinjenih na Ovčari i drugim mjestima. Kasnije je rekao da bi sve isto ponovio.
Ovo su jasno poznate činjenice. No kad Domovinski pokret istakne zahtjev da ovakvi predstavnici srpske manjine, koji se nikada nisu odrekli agresorskog naslijeđa, ne mogu biti dio vlasti onda medijska i analitičarska družina to naziva civilizacijskim nazadovanjem i primitivizmom. Valjda je i većina zemalja EU-a koja nema manjine u svojim parlamentima primitivna i nazadna.
Već više od sto godina, od vremena hrvatsko-srpske koalicije, Srbi moraju biti dio vlasti. Ako nije tako hrvatska je vlast proustaška, a Srbi u Hrvatskoj su ugroženi. Nema primjera u povijesti da su agresori na jednu zemlju kasnije bili na vlasti u toj zemlji. Jer, ne radi se ovdje o Srbima kao narodu, radi se o sasvim konkretnoj stranci s neprihvatljivim naslijeđem.
Niti jedan razuman čovjek nema ništa protiv lojalnih hrvatskih Srba kojima je Zagreb, ne Beograd glavni grad. Tko bi normalan mogao išta imati protiv ljudi kao što je bio Arsen Dedić? Mnogi su takvi jako zadužili Hrvatsku, a na listi DP-a bio je i hrvatski branitelj Peđa Mišić.
„Ugroženost“
No medijsko podzemlje nikada ne ističe takve hrvatske Srbe kao poželjne, nego one s agresorske strane. Ti mediji nikada ne propituju ulogu SDSS-a devedesetih. Ne zanimaju njih četnički spomenici diljem istočne Hrvatske niti knjige kao što je „Krajina“. Velikosrpstvo je njima očito prihvatljivo. Postavlja se stoga pitanje nisu li ovi mediji produžena ruka tzv. srpskog sveta? Poznato je da su mnogi mediji u vlasništvu srpskog kapitala.
U pozadini djelovanja SDSS-a i Milorada Pupovca krije se kult „ugroženog Srbina“, koji je jedan od konstituirajućih, ključnih elemenata velikosrpske ideologije. Srbin nikada ne može biti ni za što kriv, a „večito“ je ugrožen i opespravljen te žrtva urote svih okolnih naroda.
No svakom je razumnom čovjeku jasno da ta „ugroženost“ ne postoji. Kakva je to ugroženost ako se u Hrvatskoj tiskaju četnički pamfleti kao knjiga „Krajina“, ako postoje četnički spomenici, ako se tiskaju „Novosti“ novcem iz hrvatskog proračuna? Je li dokaz ugroženosti i 40 kulturnih centara? Vjerojatno su i izvješća SOA-e koja govore o jačanju četništva dokaz srpske ugroženosti?
Nitko razuman nema ništa protiv lojalnih hrvatskih Srba kojima je Zagreb glavni grad. No ispostave tzv. srpskog sveta u Hrvatskoj treba eliminirati iz vlasti i iz proračuna. Plaćati vlastitu razgradnju znak je teškoga nacionalnih mazohizma i političke patologije.
